Full text of SEJJID HUSEIN NASR VODIC MLADOM MUSLIMANU U MODERNOM SVIJETU

Dating > Full text of SEJJID HUSEIN NASR VODIC MLADOM MUSLIMANU U MODERNOM SVIJETU

Click here: ※ Full text of SEJJID HUSEIN NASR VODIC MLADOM MUSLIMANU U MODERNOM SVIJETU ※ ♥ Full text of SEJJID HUSEIN NASR VODIC MLADOM MUSLIMANU U MODERNOM SVIJETU

Ovo je ono sto je rob Boziji Alija, Zapovjednik vjernih, naredio Maliku ibni El-Harisu el-Esteru u uputi svojoj njemu kad ga je postavio za upravitelja Egipta radi sabiranja prihoda, borbe protiv neprijatelja njegovih, trazenja dobrobiti stanovnika njegovih i napredovanja krajeva njegovih! Islam snazno naglasava brigu za sirocad. Serijat iznosi ucenja o odnosu prema drugim ljudskim bicima, mada se o mnogim nepravnim aspektima odnosa s pripadnicima drugih vjera raspravlja ne toliko u serijatskim tekstovima koliko u drugim oblicima iskaza islamske misli, a o kojima ce biti govora kasnije. Kad ne bismo bili odgovorni za nasa djela, tada nam, ustvari, ne bi trebalo za njih suditi na Sudnjem danu.

U islamu nije moguce pobjeci od ove slobode. Kao sto Casni Kur'an navodi, on nije sam stekao pravo poslanstva vec je bio od Allaha izabran, a uz to, sve su vrline kroz njega savrseno ozbiljene. Safijsku skolu slijedi najveci broj Egipcana i stanovnika jugoistocne Azije, tacnije Malezijci i Indonezijci, a hanefijsku skolu, koja je bila sluzbena skola Osmanskog carstva, do danas slijede Turci i najveci broj muslimana Indijskog potkontinenta. U islamu, zasigurno, postoje ljudska prava. Rane pravovjerne halife osigurali su brojne primjere primjene ovih principa, kao sto se moze vidjeti u poznatom Alijinom pismu Maliku el-Esteru, tadasnjem upravitelju Egipta. Islam naglasava krajnju transcendent- nost Allaha koji je iznad svega sto o Njemu moze biti receno.

Moralni zakoni u islamu, u stanovitom smislu, prelaze okvire ljudskog drustva i obuhvacaju zivotinje, biljke, minerale i, ustvari, sav nezivi svijet. Prije svega, u Kur'anu treba naglasiti nevjerovatnu Ijepotu izraza koja je sredisnje cudo islama, belaga ili rjecitost snaga, bogatstvo izrazavanja Kur'ana, koju nikada nisu dostigli cak ni najrjecitiji ljudi jerje nemoguce uporedivati ljudski jezik s bozanskim. Zato sto lazu, njima bolna patnja pripada!

- Prihvatio je doktrinu atomizma koja je postala temeljem njegove misli, no odbacio je pretjerano koristenje razuma u diskusijama o vjerskim pitanjima.

Amira Alija, koji ce se uskoro suociti sa izazovom sta znaci biti mladi musliman Ovo djelo nastalo je na zahtjev gosp. Sahla Kabbanija, koji je veliki dio svoga zivota posvetio predstavljanju i sirenju islama na Zapadu i posebno utemeljenju Darul-lslama u Abiquiu, New Mexico. Vodic mladog muslimana u suvremenom svijetu djelo je jednog od najvecih suvremenih islamskih ucenjaka, napisano posebno za muslimane, tacnije za mlade muslimane poticuci ih na zblizavanje s vlastitom vjerom i na razumijevanje suvremenog svijeta s islamske tacke gledista kako bi bili u mogucnosti pozitivno odgovoriti na njegove izazove. Ovaj vodic, prvi ovakve vrste na nekom od jezika, lucidno je izlaganje ucenja islama onako kako su ona objavljena u Kur'anu, objasnjena hadisom i sunnetom Poslanika i protumacena od strane islamskih ucenjaka i mislilaca, pruzajuci ujedno i kratki pregled religijske i intelektualne tradicije Zapada. Nasr pise: Zapad je dao mnogo orijentalista koji su proucavali islam sa zapadnjackog stajalista, dok u islamskom svijetu nailazimo na vrlo mali broj proucavatelja zapadnjacke misli i tradicije okcidentalista koji bi bili u mogucnosti razmatrati raznorodne aspekte civilizacije Zapada, od znanosti, umjetnosti, religije, drustvenih obicaja, s islamske tacke gledista. Ovo djelo izazov je i mladim ljudima drugih religijskih tradicija da postanu odgovorni i dosljedni ljudi u suvremenom svijetu, kroz priznavanje vrijednosti vlastitog kulturnog identiteta. Sejjid Husejn Nasr roden je u Teheranu, u obitelji tradicionalnih ucenjaka i lijecnika. Po zavrsetku osnovnog obrazovanja u Iranu, odlazi u Ameriku, gdje studira fiziku, historiju nauka i filozofiju na Tehnoloskom institutu u Massachusett- su M. Nasr je bio profesor na Sveucilistu u Teheranu te utemeljitelj i prvi predsjednik Iranske filozofske akademije. Trenutno je profesor islamskih nauka na Sveucilistu George Washington i autor je vise od dvadeset knjiga, ukljucujuci djela: Ideali i realiteti islama, Nauka i civilizacija u islamu, Muhammed - Allahov covjek i Tradicionalni islam u suvremenom svijetu. Ova je knjiga prvobitno pisana za mlade muslimane u islamskom svijetu i za one koji su rasli ili studirali na Zapadu, s namjerom da im posluzi kao vodic u njihovu susretu sa modernim svijetom koji je roden i odnjegovan na Zapadu i koji se sada prosirio diljem zemaljske kugle. Medutim, poruka ovoga djela tice se takoder, na poseban nacin, mladih muslimana Bosne, a takoder i Hrvatske i Srbije, onih koji nisu ni studenti na Zapadu, niti, pak, zive u samom sredistu Daru'l-islama, nego pripadaju jednoj vitalnoj zajednici koja sacinjava spoj izmedu islamskog svijeta i Zapada. I upravo stoga sto muslimanska zajednica bosanskog jezika zauzima takav osjetljiv polozaj, cini nam zadovoljstvo da se ovo djelo, koje se vec pojavilo na turskom, perzijskom i drugim islamskim jezicima, sada pomalja na svjetlu dana na bosanskom, u jeziku koji, s jedne strane, povezuje Srbe, Hrvate i Bosnjake u regionu bivse Jugoslavije, a s druge strane, jest, glavno sredstvo za iskazivanje misljenja i kulture Bosnjaka, bosanskih muslimana i muslimana koji zive u Srbiji i Hrvatskoj, te je bosanski, prema tome, takoder znacajan islamski jezik. Krajnje tragicna dogadanja tokom nekoliko potonjih godina jesu zasigurno ojacala islamski element u umu i dusi bosanskih muslimana, otkrivajuci im temeljnu cinjenicu da su njihova sudbina i islam u Evropi isprepleteni i da sve vece produbljivanje njihovih islamskih korijena i daljnje upoznavanje sa islamom, njegovom kulturom, misljenjem i civilizacijom u svjetlu u kojem oni mogu potom ocjenjivati zapadnu kulturu i nastojati zivjeti u miru sa svojim krscanskim susjedima, mogu dovesti samo do snazenja muslimana Bosne i, zapravo, muslimana cijeloga Balkana sada i u buducnosti. Kao pripadnici visoko obrazovane i kvalificirane zajednice, muslimani bosanskog jezika mogu odigrati vitalnu ulogu kao spona izmedu islamskog svijeta i Zapada, i to usred jednog stanja u kojem se susret izmedu islama i Zapada nazire kao jedno od najvaznijih globalnih pitanja danasnjice. Da bi se ta zadaca ispunila, plitko udubljivanje u Zapad i modernu evropsku kulturu ne samo da nije dovoljno nego je samo po sebi opasno i razorno, jer glavnina danasnje evropske kulture i sama pati od zaraze zaborava svetog, zaraze koja se namece u formi sekularne ideologije gdje god je to moguce. To sto je potrebno bosanskim muslimanima i, zapravo, muslimanima uopce, jest, sjedne strane, snazna islamska osnova i kritika modernizma u svjetlu tradicionalne religije na Zapadu i stvaranje harmonije i mira sa krscan- stvom, a takoder i judaizmom, na temelju zajednickih tradicionalnih principa. Nas je cilj u ovom djelu bio da priskrbimo i pribavimo jedan takav vodic, pisan jednostavnim jezikom, za ljude islamske tradicije kao i za Zapad, kako u njegovim tradicionalnim tako i modernim aspektima. U velikoj borbi koja sada bjesni u umu i dusi ljudi i zena diljem zemaljske kugle, ono sto je od krajnje vaznosti jest Istina i nasa suglasja s Istinom. U ovoj grandioznoj borbi islam igra vaznu ulogu kao cuvar doktrine o Bozijem Jedinstvu u njezinoj najjacoj cistoti. A ta ce borba ukljuciti ne samo islamski svijet vec prije svega sam Zapad, gdje je modernizam, utemeljen na porican ju onog Transcendentnog i svetog, pridobio najveci broj pristalica. Bosanski svijet smjesten je usred ovog polja napetosti. Ostajuci vjerni poruci islama u njezinim najdubljim razinama, osigravajuci kriticku procjenu modernizma i potom u isti mah pruzajuci ruku prijateljstva krscanstvu na temelju uzajamnog razumijevanja, bosanski muslimani mogu igrati vitalnu ulogu koja moze imati neporecivo pozitivne konzekvence za odnos kako islama sa Zapada tako i islama sa krscanstvom. Zahvaljujemo se gospodi Aidi Abadzic-Hodzic i dr. Enesu Karicu na obavljanju posla prevodenja i pripremanja rukopisa ovoga djela za objavljivanje na bosanskom. Nadamo se i molimo Allaha da ce ovo skromno djelo biti od pomoci u ozivljavanju i jacanju Bosanske islamske zajednice, a posebno njezine mladosti u ovom presudnom trenutku njezine historije, nakon sto je svoju vjeru i zilavost kusala do stupanja bez premca, usprkos nevjerovatnim uzasima i tragedijama tokom proteklih nekoliko godina, te u vremenu kada ce bosanski muslimani nastaviti zivjeti na kusnji, pod vrlo tegobnim okolnostima u sadasnjoj nemirnoj situaciji. Prisjetimo se na kraju kur'anskog izricaja lime me'al- 'usr jusra. Zbilja, s mukom je i last! Nasr UVOD Vec gotovo dva stoljeca islamski je svijet suocen s napadom jedne strane civilizacije i svjetonazora koji su uzdrmali i same temelje islama. Taj je napad takoder dokinuo brojne tekovine islamske civilizacije stvarane stoljecima. Mada je u toku posljednjih nekoliko desetljeca gotovo sav islamski svijet stekao svoju politicku nezavisnost, filozofski, kulturni, umjetnicki, politicki, ekonomski i socijalni utjecaj dominacije suvremenog Zapada traje i dalje, na ovaj ili onaj nacin, kroz cjelokupni daru'l-islam, dovodeci u pitanje opstojnost ne samo tradicionalnih institucija islamskog drustva vec i vjeru samu. Svi aspekti, od porodice do drzave, od ekonomije do arhitekture dzamija, od poezije do medicine, pod ujecajem su stranog svjetonazora koji je suvremeni svijet, ciji su obicaji prvo zaceti i oblikovani na Zapadu te potom prosireni na ostale kontinente, nametnuo islamskom svijetu i njegovim narodima. Brojni muslimani, ponajvise mladi, putuju na Zapad u potrazi za modemom naobrazbom. Mnogi su, pak, suoceni s izazovom suvremenog svijeta unutar geografskih granica samog islamskog svijeta te unutar odgojno-obrazovnih institucija i odredenih drustvenih krugova koji su, mada u muslimanskim zemljama, ustvari predstraze Zapada. Mnogi su se otudili od islama, sto je posljedica guseceg utjecaja stranih ideologija, dok drugi reagiraju uglavnom emotivnim izljevima i povremenom nasilnoscu. No, rijetki su oni koji stjecu dostatno duboko poznavanje suvremenog svijeta, a da bi bili u stanju ocuvati islam u svjetlu izazova tog svijeta i da bi uspjeli pruziti nuzan, islamski odgovor na probleme koje postavljaju aktualne ideologije. Vrlo je malo muslimanskih karti suvremenog intelektualnog krajolika koje bi omogucile muslimanima da putuju tim krajolikom, a da se ne izgube ili da pritom ne izgube svoju vjeru el-iman , taj najdragocjeniji od svih Bozijih darova. Zadatak izrade takve vrste vodica otezan je ne samo slozenoscu i haosom koji su obiljezje suvremenog svijeta, vec i cinjenicom da su, uporedo s dominacijom Zapada nad muslimanskim svijetom, i sami muslimani zaboravili mnoge aspekte svog vlastitog vjerskog ucenja. Rezultat ovakvog stjecaja okolnosti jest taj da su mnogi aspekti islamske tradicije, a koji su kljucni za jedno produbljenije razumijevanje suv- remenog svijeta i pruzanje islamskih odgovora na aktualne teme, zasjenjeni i zaboravljeni. Muslimani ranijih generacija ne samo da nisu bili suoceni s mnogim od ovih danasnjih problema, vec su i bili znatno svjesniji mnogih dimenzija islamskog ucenja koje im je pruzalo zaokruzen svjetonazor i zadovoljavalo njihovu potrebu za uzrocnim vezama, objasnjenjem prirode stvari i znacenja zivota. Dakle, ono sto je prije svega potrebno jest ponovno potvrditi vjecne istine islama, objavljene u Kuranu Casnome, objasnjene i protumacene hadisom i sunnetom Poslanika - alejhi' s-selam - i stoljecima komentirane od strane muslimanskih ucenjaka i mislilaca. Ovo ponovno potvrdivanje mora predstavljati bit islamske poruke nad svim sektaskim predrasudama i razdorima i naglasiti to jedinstvo koje je srz poruke islama. No, takvo tumacenje zahtijeva suvremen jezik koji moze razumjeti muslimanska omladina koja, u najvecem broju, nije prosla iskustvo tradicionalnog skolovanja u medresama te tako joj i nije blizak intelektualni jezicki instrumentarij klasicnih islamskih tekstova, mada, mozda, dobro poznaje arapski ili neki drugi islamski jezik. Nadalje, vodic za muslimane u suvremenom svijetu mora se temeljiti na iscrpnom i produbljenom poznavanju religijske i intelektualne tradicije Zapada kao i samog suvremenog Zapada. Nije dovoljno izreci generalizacije o Zapadnjacima kao materijalistima i dinamicnim ljudima, hedonistima i vrijednim radnicima. Zapad se mora shvatiti u svojoj biti kako bi se mogli razumjeti razvoj moderniteta i historijski korijeni ideologija i djelatnih sila. Zapad je dao brojne orijentaliste koji su proucavali islam s vlastite tacke gledista, docim u is- lamskom svijetu nailazimo na vrlo mali broj proucavatelja zapadnjacke misli i tradicije okcidentalista koji bi bili u mogucnosti razmatrati raznorodne aspekte civilizacije Zapada, od znanosti do umjetnosti, od religije do drustvenih navada, s islamske tacke gledista. I, na kraju, na osnovama istine islama i prirode suvremenog svijeta moze se iscrtati karta koja bi vodila muslimane, osobito mlade, kroz ovaj zbunjujuci svijet protivnih i suprot- stavljajucih sila i antireligijskih elemenata koji tvore sliku suvremenog svijeta. S kriterijem istine u ruci, istine koju osigurava islam, ostroumno se mozemo suociti s raznorodnim komponentama danasnjeg svijeta. Mozemo razumjeti izazove koje islamskom svjetonazoru postavljaju razlicite sile i ideologije i teziti da na njih pronademo islamski odgovor. Uz to, mozemo postici i nuzni intelektualni i duhovni zastitni sklop kako bi opstali i djelovali u suvremenom svijetu bez gubljenja vlastite vjere i posjedovali cak mogucnost da iznesemo izazov samog islama kao zive zivuce vjere sposobne da iznade smisao ljudskom zivotu u svijetu koji je izgubio svoje usmjerenje i orijentaciju. Poglavlja koja slijede nastoje iznijeti ovaj program sasvim jednostavnim jezikom koji se uzdrzava od pretjerane ucenosti. Ova je knjiga upucena prvenstveno muslimanskoj omladini koja je suocena s razlicitim vidovima suvremenog svijeta kroz svoj odgoj i obrazovanje te iskustvo okoline, a ne priznatim islamskim znanstvenicima ili onima koji nisu pod utjecajem pojave modernizma. Nadamo se da ce ovo skromno nastojanje pomoci onima kojima je ova knjiga namijenjena kako bi bolje razumjeli ovaj svijet u koji ih je Allah postavio za svoje namjesnike i kako bi bili u stanju pronositi svjetlo islama u ovome svijetu kao sto su to cinili i nasi preci kroz stoljeca koja nas dijele od pojave kur'anske Objave. Ovaj zadatak se moze ciniti danas tezim nego ikada ranije, no Allahovom pomoci cak i neizvediva djela postaju ostvariva. Zakljucujuci uvodni dio, zeljeli bismo jos zahvaliti gospodinu Sahlu Kabbaniju, cija je velikodusna podrska omogucila nastanak ove knjige. Nek njegove napore nagradi Svemoguci koji je Izvor svih blagoslova. We ma tewfiqi ilia billah Seyyed Hossein Nasr Washington D. DIO PORUKA ISLAMA Prvo poglavlje ISLAM, KUR'AN CASNI I HADIS OBJAVA I ZNACENJE VJERE Islam je vjera utemeljena na predavanju teslim Volji Jedinog Boga Hi Allaha i spoznaji Njegove jedinosti. Islam je, takoder, osvajanje mira selam kroza sam cin predavanja Hi teslima. Islam nije nista drugo nego zivot u skladu s Allahovom Voljom, kako bi se stekao mir na ovome i blagostanje na onome svijetu. Islam smatra vjeru ne kao dio zivota vec kao zivot u svojoj zaok- ruzenosti svom totalitetu. Ustvari, el-islam ili ed-din, onako kako islam samog sebe promislja, jest zivot sam i on tako ukljucuje ono sto radimo, sto cinimo, sto mislimo i sto osjecamo isto kao sto i postavlja pitanje odakle dolazimo i LEngleska rijec God Bog potpuno je adekvatna kao prijevod arapske rijeci Allah ako se prihvati puno znacenje pojma Boga i ako se pojam koristi bez ikakvih ogranicenja koje bi nametnule odredene teoloske ili filozofske formulacije. U ovoj ce se knjizi, pisanoj prvenstveno za mlade muslimane, ipak obicno koristiti pojam Allah kako bi se izbjegli nesporazumi za one citaoce koji mozda nisu u potpunosti svjesni razlicitih dimenzija zapadnjacke misli i punog opsega i dubine znacenja koja se vezu uz pojam Boga. U nasim ostalim tekstovima na engleskom jeziku, namijenjenim prvenstveno citaocima engleskog govornog podrucja, uvijek smo, medutim, koristili pojam Boga za Allaha kako bismo izbjegli kriva religijska tumacenja. Iz tog razloga islamska vjera uvijek koristi termin ed-din koji zaokruzuje sve aspekte ljudskog zivota ne ispustajuci nista izvan svoje kontrole. U tradicionalnoj islamskoj perspektivi nista nije u sferi sekularnog; nista nije izvan podrucja uredenog Bozijim odredenjem. Istovremeno, islam snazno naglasava vjecnu istinu, prisutnu od samog pocetka, a to je istina tewhida ili Bozije jedinosti. Prema Kuranu, covjek je posvjedocio Allahovu jedinost i Njegovu vlast cak i prije samog stvaranja svijeta. Stoga, islam nije utemeljen na prolaznoj poruci ili odredenom aspektu stvarnosti Allaha Koji je Apsolutni Bog, vec na samoj Apsolutnoj Stvarnosti, na toj Stvarnosti koja je vise od icega okarakterizirana tim jedinstvom i jednocom. Islam naglasava cinjenicu da je Allah el-Ehad, Jedan, Koji niti rada niti je roden, u skladu s tekstom Kurana, i Koji je transcendentan u odnosu na sve. To je razlog sto je sredisnja istina islama sadrzana u sehadetu, odnosno islamskom svjedocanstvu, La ilahe ilellah, koja izmedu ostalih znacenja pokriva i ono da nema Boga osim Allaha, te da Njemu nema niko slican niti ravan. Ovo je ucenje toliko temeljno za islam da se navodi kako ce Allah oprostiti sve grijehe osim grijeha sirka, odnosno postovanja drugih bozanstava uz Allaha. Ovaj jedinstveni koncept vjerske poruke kakav je predstavljen u islamu povlaci za sobom i citavu povijest covjecanstva. U stanovitom smislu, islam je postojao od pocetaka covjecanstva. Adem alejhi's-selam je bio musliman kroz to sto je bio prvi poslanik te sto je posvjedocio jedino Allaha. Ta je Bozija jedinost postepeno zaboravljana, kao sto je vec u prirodi covjeka da zaboravlja. AN, uvijek je Allah slao nove vjerovjesnike da obnove poruku jedinosti, da ponovo osvijeste ljude o postojanju Jednog Boga. Tako imamo citavu seriju poslanika koji su, mada su uspostavili vjere razlicitih imena, bili u najdubljem smislu rijeci muslimani. Iz tog razloga u Kur'anu se Abraham Ibrahim alejhi's-selam spominje kao muslimen hanifen, tj. U samome Kur'anu o njemu se govori kao o muslimanu kako bi se ucvrstila ideja da vjera utemeljena na Bozijoj jedinosti nije nova vec istoznacna s vjerskom historijom covjecanstva. Nikada nije postojao period a da Bozija vjera koja poziva covjeka Jednom Bogu nije negdje postojala. No, postoji i velik broj vjera upravo zbog postepenog gubitka te poruke i nuznosti njenog uvijek iz- novnog potvrdivanja kroz uzastopne objave. Stoga je, na stanovit nacin, islam vjera koja nije donijela nista novo vec ponovno dokazala istinu tewhida koja je uvijek bila prisutna. To je univerzalna, praiskonska vjera. Ona predstavlja povratak temeljnom i izvornom ugovoru ili misa- qu izmedu covjeka i Allaha kojim covjek ne samo da je dobio ulogu Bozijeg roba, el-'abd , vec i Njegova namjesnika na zemlji, halifetullah fi'l-'erd, obdarenog mnogim darovima i blagoslovima za koje zauvijek mora ostati zahvalan. On to iskazuje kroz svoju svijest o Allahovoj Jedinosti, svjedoceci tu Jedinost i djelujuci konsekventno njoj. S druge tacke gledista, islam je posljednja vjera. Poslanik islama jest hatemil-enbija, pecat poslanika, i cetrnaest stoljeca ljudske povijesti dokazala su neospornost islama da polaze pravo na to da je on posljednja objava. Od smrti Poslanika 2 nijedna znacajnija vjera nije se pojavila na zemlji, nista sto bi se moglo uporediti s vjerama koje su prethodile islamu - krscanstvo, judaizam, zoroastrizam i si. Stoga je islam posljednja vjera sadasnjeg ciklusa Ijudske historije; to je posljednja velika svjetska vjera. Iskazujuci na naj- potpuniji, najzaokruzeniji i najsavrseniji nacin doktrinu Jedinosti i primjenjujuci je na sve aspekte ljudskog zivota, islam 2. U ovoj knjizi, gdje god se rijec poslanik pise velikim pocetnim slovom, misli se tada na Poslanika islama, Muhammeda ibni Abdullaha-alejhi's- selama neka je nad njim mir i Allahov blagoslov 3. Tekst hadisa koji se javlja u Muslimu 1 ,1 : je na stanovit nacin i najvisi stepen poruke Jedinosti. Ovakvo shvacanje vjere u islamu izrazito je vazno za razumijevanje i samog islama i njegovog historijskog razvoja jer se vecina ostalih vjera temelji na osnivacu, vjerovjesniku, stanovitom historijskom dogadaju, kao sto je to u krscanstvu, ili stanovitom povijesnom narodu, kao sto je slucaj u judaizmu, dok se islam ne zasniva niti na posebnom dogadaju, niti na posebnom vjerovjesniku ili narodu. On se temelji na Jed- noci Apsoluta, Allaha, Apsolutnoj Istini i na praiskonskoj prirodi covjeka, citavog covjecanstva, a ne odredenog naroda kao naprimjer Arapa, Perzijanaca ili Turaka, niti na nekom osobitom povijesnom dogadaju. Temelj islama je priroda stvarnosti i islam upucuje na ono sto je u prirodi stvari. Tako je upravo Allahovim Odredenjem posljednja potvrda istine koja se tice prirode stvarnosti dosla s pocetkom objave Kur'ana. AN, postojale su i ranije potvrde jedinosti Allaha. Upravo iz tog razloga muslimani posjeduju stanoviti vid nehistorijske perspektive o prirodi vjere. Nasra, preuzeti su iz: KUR'AN s prijevodom na bosanski jezik, preveo: prof. Enes KARIC, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995. Ona ne ovisi o nekom posebnom dogadaju, bilo povijesnom bilo nekom drugom, vec o stvarnosti koja je takva kakva jest i koja je upisana u srce covjeka kao Allahovog namjesnika, stvorenja stvorenog da odrazava Allahova Imena i Svojstva. Covjek je stvoren na ovome svijetu kako bi potvrdio Allaha kao Apsolut, Onoga cije zapovjedi mora slijediti na ovome svijetu. Musliman mora zivjeti u skladu s Voljom Onoga Koji ga je stvorio. Iz tog razloga, kroz citavu islamsku tradiciju, muslimani su uvijek govorili ne samo o islamu kao vlastitoj vjeri vec i o vjeri kao takvoj i potvrdivali sustinu dinu'l- hanife, praiskonske i vjecne vjere koja je uvijek postojala u srcu svih objava enbija ili Allahovih poslanika kroz historiju covjecanstva. Iz toga razloga Poslanik i rijec Kur'ana pozivaju muslimane da zastite pripadnike drugih vjera sve dotle dokle oni priznaju Boziju jedinost i ne potpadnu pod neki od vidova politeizma. Tako je s islamskog stanovista vjera u prirodi samog covjeka, a nije mu nesto slucajno pridruzeno. Ona nije puki dusevni uzitak vec sam raison d'etre ljudskog postojanja. I jedino je vjera ta koja ljudski zivot oplemenjuje dostojanstvom, koja covjeku omogucuje da zivi u punoci zbilje i prirode koju mu je Allah obdario i jedina koja odreduje krajnji znacaj ljudskom zivotu. Islam vjeru smatra nuznom za ljudski zivot. Bez nje, covjek zivi ispod svog dostojanstva i tek je dijelom ljudsko bice. Jedino stvarno vjerujuci, prihvacajuci izvorni ugovor izmedu covjeka i Boga, covjek moze u potpunosti biti svoj. Vrlo je tesko za muslimanski mentalitet cak i razumjeti ateizam, razumjeti kako ljudi mogu zivjeti bez vjere, pojmiti kako ljudi mogu provesti citav zivot, a da nisu svjesni postojanja transcendentne Istine - Allaha. I zato je muslimanima vrlo tesko odoljeti izazovu da cak i moderne ljude na Zapadu ne promatraju u kategorijama krscana, Zidova ili sljedbenika nekih drugih vjera. Velika vecina muslimana i dalje vjeru smatra glavnim dijelom ljudskog zivota. Uz to, u islamskoj perspektivi nema partikularizma sto se tice vjere u njenom krajnjem smislu. Jedina osobitost koju is lam namece svom poimanju vjere jest cinjenica da se islam smatra posljednjim izrazom dugog lanca poslanickih objava, temeljenih na naglasavanju jedinosti Allaha i Njegove poruke razlicitim ljudima koji su zivjeli u razlicitim klimatskim uvjetima, u razlicitim geografskim okruzjima i razlicitim periodima ljudske historije. Islam - iman - ihsan Vjera objavljena u Kur'anu posredstvom poslanika Mu- hammeda - alejhi's-selam - uvrijezeno se naziva islam, no u Kur'anu se cesto oni koji pristaju uz Poslanikovu poruku nazivaju mu'minun, sto u doslovnom prijevodu znaci: onaj koji ima iman ili vjeru. Isto se tako, i rijec ihsan ili krijepost kao i muhsin, onaj koji posjeduje ihsan, upotrebljavaju i u Kur'anu i u hadisu. Kako bi se u potpunosti shvatilo znacenje vjere u njenom islamskom kontekstu, nuzno je razumjeti tradicionalno objasnjenje svih triju arapskih pojmova: el-islam, el-iman i el-ihsan. Sto se tice prvog pojma, el- islam, svaki musliman koji je stekao najosnovnije obrazovanje o svojoj vjeri vrlo dobro zna da postoje stanoviti erkan ili temelji koji definiraju el-islam, a to su: sehadet, svje- docenje jedinosti Allaha izgovaranjem rijeci La ilahe ilallah kao i poslanstva Njegova poslanika Muhammedun resulul- lah, obavljanje dnevnih namaza, post u toku mjeseca ramazana, hodocasce ili obavljanje hadza ako su ispunjeni za to uvjeti odredeni serijatom, te davanje zekjata ili pristojbe. Neki su tome pridodali i dzihad ili nastojanje da se ostvari Allaho- va Volja kao sestu odredbu ili rukn, mada je u stanovitom smislu dzihad sadrzan u svim ostalim odredbama, jer da bi se ostvarila bilo koja od ovih duznosti, treba uloziti trud na Allahovu putu. Da bi se bio dobar musliman, treba uloziti napor dzehd , izvrsiti dzihad u najdubljem smislu te rijeci. Sto se tice pojma el-iman, njegova definicija je kao i ona pojmova el- islam i el-ihsan sadrzana u poznatom hadisu u kojemu se alejhi's-selam Dzebrail javlja Poslaniku. Vazno je uociti da, prema ovome hadisu, osoba koja posjeduje iman ili vjeru, mu'min, ne mora vjerovati samo u Allaha i Poslanika islama vec u poslanike u mnozini; ne samo u Kur'an, najvisi Kitab ili Knjigu koja je sveti spis muslimana, vec u sve knjige objave, kutub; ne samo u ovaj svijet vec, naravno, i u onaj sto ce tek doci, u eshatologiju ili me'ad i ne samo u vidljive sile vec i u Allahove meleke koji imaju tako vaznu ulogu u kur'anskom opisu vladavine svemirom i covjekovom odnosu s Bogom. Pojam ihsan takoder je objasnjen u poznatom hadisu, kao sto je vec ranije navedeno. Ihsan oznacava postovanje Allaha s takvom prisutnoscu duha i koncentracijom kao da Ga se moze vidjeti ili vec ako Ga se ne moze vidjeti, a ono sa spoznajom da Allah ipak vidi svakog covjeka. To oznacava onaj intenzitet i savrsenstvo zivljenja u skladu s najdubljim znacenjem nacela vjere koje moze zapoceti tek kada covjek 3. Na njemu se ne primijeti trag putovanja i niko ga od nas ne poznavase. U stanovitom smislu vjera ed-din ili islam, kako je najcesce nazivamo, podrazumijeva ne samo prvi element ili el-islam koji se sastoji od prihvacanja sehadeta i temeljnih nacela Bozanskog zakona, vec i iman, vjeru. Nadalje, na najvisem stepenu ona ukljucuje i ihsan, tojest onu krijepost ili Ijepotu duse koja omogucuje covjeku da zivi u savrsenom skladu sa Zeljom Allaha, da ga savrseno postuje, da se uvijek sjeca Nje- gova Odredenja te, na najvisem stepenu, da Ga se sjeca u svakom trenutku, jer kako stoji u Kuranu: Sjecajte se Vi mene, pa cu se i Ja sjecati Vas! Kur'an takoder navodi: A doista, srce se smiruje pri svakom Allahovom spomenu! Kur'an Casni Kur'an casni, el-Quran u'l-medzid, sredisnja je, sveta Istina islama. Njegovo znacenje, rijeci, glasovi, slova kojim su napisane njegove rijeci i sama knjiga koja sadrzi ta slova, smatraju se kod muslimana svetim. Kur'an nije tek ljudska transkripcija Bozije Rijeci. On je doslovno Rijec Allaha, objavljena Poslaniku islama na arapskom jeziku, koji je Allah odabrao za Svoju Objavu, jer kako u Kuranu stoji: Objavljujemo je Mi kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste shvatili! Za razliku od mnogih drugih svetih knjiga koje su vrlo stare i cija nam povijest sastavljanja nije poznata, Kur'an je objavljen u punom svjetlu povijesti, tako da tacno znamo kada je Objava pocela i kada je zavrsila. U toku dvadesetogodisnje poslanicke misije Muhammeda ibni Abdulaha, Kur'an je kroz njega objavljen citavom covjecanstvu. Prva objava koja je sadrzavala pocetne ajete sure Zakvacak, objavljena je preko meleka Dzebraila na Planini Svjetla Dzebelu'n-Nur Poslaniku kada mu je bilo cetrdesest godina, a posljednji dio kada mu je bilo sezdeset i tri godine, nedugo prije njegove smrti. Tokom tog perioda od dvadeset i tri godine, Kur'an je Poslaniku objavljivan u razlicitim prilikama: ponekad dok je govorio s ljudima, ponekad dok je setao ili cak i u toku jahanja. Svaki put Poslanik bi izgovorio naglas Boziju Rijec kako bi je njegovi sljedbenici zapamtili i trajno upamtili izrazitom moci pamcenja koju su drevni Arapi, kao nomadski narod vrlo bogate poetske tradicije, posjedovali. Vremenom su ajeti postepeno sakupljani, ponekad zapisivani na kostima deva, ponekad na papirusu, no najvise na plocicama srca i duse Poslanikovih sljedbenika, ashaba, koji su rijeci Objave slusali neposredno od Poslanika. Postepeno je i siri krug muslimana, izvan uskog kruga neposrednih Poslanikovih sljedbenika, znao Kur'an napamet. Nakon smrti Poslanika alejhi's-selam , kako se smanjivao broj hafiza ili onih koji Kur'an znaju napamet padao uslijed ratova i prirodnih nedaca, islamska zajednica je osjetila potrebu da Kur'an Casni treba konacno zapisati i prosiriti medu ljude. I tako je sakupljeno ono sto je bilo zapisivano od strane ranih kutaba, odnosno zapisivaca Kur'ana, osobito Alija i Zejda, od vremena Poslanika i hilafeta Ebu Bekra naovamo. Konacno je u vrijeme hilafeta Osmana sakupljen i sistematiziran cjelovit tekst Kur'ana, prema uputama samog Poslanika, a sto je rezultiralo danasnjim rasporedom od 114 sura. Na osnovu te konacne verzije radeni su prijepisi koji su razaslani na sve cetiri strane novoutemeljenoga islamskog svijeta. Upravo su na temelju ove verzije Kur'ana radeni svi daljnji primjerci. Nema nikakvih izmjena u tekstu Kur'ana niti je bilo ikakvih revizija. Postoji samo jedan tekst koji prihvacaju svi muslimani; sunnije, si'ije i ostali, a to je ta konacna Knjiga koja stoji kao sredisnji Izvor istine, kao vodic i inspiracija svim muslimanima. Treba takoder imati na umu da, mada mi danas o Kur'anu casnom mislimo kao o napisanoj knjizi, izvorno se radilo o glasovnoj Objavi, Objavi rijeci kroz glasove. Poslanik je cuo rijeci Svetog Teksta i one su ga potpuno obuzimale i obgrlji- vale. Ova moc casnoga Kur'ana ostaje i danas kao sredisnja Istina Svetog Teksta. Iz tog razloga mnogi muslimani koji nisu Arapi i koji ne znaju ni rijeci arapskog jezika uzbudeni su do srzi svog bica pri samom slusanju ucenja Kur'ana. U samom zvuku Allahove Rijeci lezi Bozija Snaga koja dotice dubinu muslimanske duse cak i ako musliman ne razumije znacenje ovih rijeci na arapskom jeziku. Postoji, naravno, mnogo znanosti povezanih s Kur'anom, kao sto je ihsa, brojanje ili racunanje ajeta razlicitih poglavlja ili sura, kao i znanosti tertil, qira 'et i tedzwid, koje su sve povezane s citanjem, ucenjem i izricanjem kuranskog teksta, kao sto postoji, naravno, i znanost tumacenja Kur'ana tefsir i te'wil koje su se snazno razvile vec od prvih pocetaka islamske povijesti. Naime, od samog je pocetka postojala us- mena tradicija tumacenja kur'anskoga teksta od strane Poslanika alejhi's-selam ashabima i koja se nastavljala kroza sve slijedece generacije. I na toj su usmenoj tradiciji kao, naravno, i na samom hadisu, koji je prvo tumacenje Kur'ana, komentatori poceli pisati sve moguce vrste tumacenja - od onih koja se ticu pitanja gramatike i sintakse do onih koja doticu pitanje drustvenog konteksta kao i duhovnih i etickih principa. Ovi se komentari protezu kroz vrlo dug vremenski period - od onih najranijih koji doista potjecu iz vremena ashaba te potom komentari Hasana el-Basrija i Imama Dza'fera es- Sadiqa, do onih poznatih kasnijih radova, naprimjer Taberija i Zamahserija. Pisanje kur'anskih komentara nastavljeno je kroz stoljeca. Svaka je generacija muslimana pisala komentare casnoga Kur'ana pokusavajuci svojom vlastitom mu- droscu izvuci ono nuzno za zivot muslimana te generacije unutar okolnosti u kojima su se nalazili. Ustvari, temeljito razumijevanje Svetoga Teksta oduvijek je ovisilo o komentarima, mudrim tumacenjima koja su nastajala stoljecima i koja predstavljaju izuzetno vrijedno naslijede za sve one muslimane koji nastoje razumjeti znacenje Allahove Rijeci. Kur'an casni je istovremeno i kazivanje, el-qur'an, razbor, el-furqan, majka svih knjiga, umm u'l-kitab, vodic, el-huda, i mudrost, el-hikme. Kur'an je izvor i porijeklo citavnog znanja, sve mudrosti i sve poduke muslimanima. Sve u vezi sa Kura'nom odnosi se na Allaha iz Kojeg izvire. Prije svega, u Kur'anu treba naglasiti nevjerovatnu Ijepotu izraza koja je sredisnje cudo islama, belaga ili rjecitost snaga, bogatstvo izrazavanja Kur'ana, koju nikada nisu dostigli cak ni najrjecitiji ljudi jerje nemoguce uporedivati ljudski jezik s bozanskim. U Kur'anu casnom je Bozije Prisustvo uzdiglo arapski jezik s ljudskog u Bozanski; u jezik koji posjeduje Boziju Snagu tako da se nijedan drugi ljudski jezik ne moze s njime izjednaciti. Kao posljedica tog Bozanskog Prisustva svaki prouceni ajet na stanovit nacin suocava covjeka s Alia- horn i vraca ga njegovu Stvoritelju. U Kur'anu je prisutna neka vrsta misterioznog Prisustva koja zraci iz cjeline Svetog Teksta, cak i iz ajeta za koje se cini da se bave svakodnevnim svjetovnim stvarima. Cjelina Kur'ana poziva covjeka Allahu. Ne samo da covjeku pruza vodic na ovome svijetu vec i stalno poziva covjeka k Izvoru, Pocetku svega. Iz tog su razloga cesto ajeti koji se bave odredenim ljudskim ili drustvenim pitanjima prekidani pozivom Allahu i spominjanjem Njegova Imena, kroz koje, ustvari, sve stvoreno prima Njegov blagoslov, Njegovu potporu i Njegove zakone. Kur'an Casni sadrzi istovremeno: nauku o pravoj prirodi svega - metafiziku ili ono sto bismo mogli nazvati znanjem o krajnjoj prirodi stvari; eticki kod koji je temelj islamskog prava, te povijest. Kur'an sadrzi metafizicka ucenja u torn smislu sto su u Kur'anu izlozena ucenja koja se ticu prirode Stvarnosti. Ustvari, velik broj kur'anskih ajeta ne odnosi se na pitanja prava ili etike vec prirode stvarnosti: ponajvise prirode Allaha, transcendentne Istine, Jedine Istine koja je iznad i izvan dosega sveg sto mozemo pojmiti i zamisliti i koja je jos k tome izvor svega sto postoji. Kur'an se takoder bavi pitanjem prirode svijeta; ne samo fizickog svijeta vec prvenstveno svijeta meleka, svijeta koji je Allah stvorio nad ovim koji nas okruzuje, nad vidljivim svijetom. I na kraju, Kur'an se bavi i ovim vidljivim svijetom. U Kur'anu Casnom nalazimo na stalna upucivanja na svijet prirode, na Allahovo stvaranje koje Kur'an, na odredeni nacin, prihvaca kao sastavni dio svijeta kojem se obraca. Naime, mnogi ajeti u Kur'anu zapocinju tako da Allah kao svjedoke zaziva ono sto je Sam stvorio, kao, naprimjer, Sunce ili Mjesec. Tek potom slijedi preostali dio ajeta. U kur'anskoj Objavi sudjeluje stvoreni red, svijet prirode i cini se da Kur'an, mada se obraca covjeku, ukljucuje takoder i vanljud- ski domen Allahovog stvaranja. Kur'an Casni sadrzi najdublju doktrinu o prirodi konacne Istine, razotkrivajuci na najblistaviji nacin Jednocu, Uzvisenost, Transcendentnost i istovremeno Ljubav, Samilost, Milostivost i Bliskost Allaha. S jedne strane, Kur'an iznova potvrduje da Njemu nema niko slican, da je On transcendentalni, Uzvisen, Velicanstven. S druge, pak, strane tvrdi da je Allah covjeku blizi od njegove vratne vene. Tako je u Kur'anu istovremeno prisutno ucenje o Allahovoj transcen- denciji kao i ono o Njegovoj imanenciji - ucenje da je On blizak covjeku i da upravlja nasim zivotima na najintimniji nacin, bivajuci nam blizi negoli smo to mi sami sebi. Postoji, takoder, i citava doktrina o posrednom svijetu izmedu Allaha i covjeka, velikoj grupi meleka na koje Kur'an stalno upucuje u razlicitim kontekstima. Meleki su instrument kojim Allah upravlja svemirom i posredni su stepeni zbilje izmedu covjeka i Allaha. Medu te posredne svjetove ukljucen je takoder i svijet dzina koji u stvarnosti odgovara dusevnim silama dok su meleki sasvim duhovna bica. Kur'anska je objava na stanovit nacin islamizirala dio kosmosa, dio u kojem musliman zivi i umire, te tako i svijet prirode sudjeluje u kur'anskoj objavi kao i ljudski, kojem se Kur'an direktnije obraca. Druga vazna poruka Kur'ana eticke je prirode. Ona se tice moralnih principa prema kojima bi covjek trebao zivjeti kao i njihove primjene. Covjek se stalno podsjeca na krajnje posljedice njegovih postupaka te da, ustvari, one utjecu na nas ne samo na ovom vec i na onom svijetu, te da Allah ocekuje od nas da budemo dobri, pravicni, milostivi i pobozni. Nisu samo navedeni odredeni grijesi, poput krade, ubojstva, preljuba i si. Mozda je najsnaznija kur'anska rijec koja dotice ovaj do- men rijec taqwa, sto bi se priblizno moglo prevesti samosav- ladivanjem u strahopostovanju pred Bogom, a koje se iskazuje kroz covjekov zivot i djelovanje. Allah stalno nareduje covjeku da zivi u skladu s ovim principom taqwa , da zivi u bogobojaznosti, imajuci na umu da, ucini li zlo, za njega uvijek slijedi kazna. Pa ipak, Kur'an dodaje da je Allah milostiv te da su Njegova Pravicnost i Kazna uvijek uravnotezene Njegovom Miloscu i Oprostom. Naime, u skladu s poznatim hadisom, na Allahovu je prijestolju el-Ars zapisano: Uistinu, Moja je Milost veca od Moje Srdzbe. Dakle, naglasakje na Allahovoj Milosti. I upravo je u ime Bozije Milosti svijet stvoren i time pocinje Kur'an Casni, a ne imenima koja se odnose na Boziju ljutnju ili Boziju Uzvisenost; naprimjer: el-Muntaqim, Onaj koji se osvecuje onima koji pocine zlo, ili drugim slicnim imenima. Stoga, mada casni Kur'an naglaseno spominje obzir Bozije Pravicnosti, vaznost dobrocinstva i covjekove odgovornosti za njegova djela, naglaseno je i da je uvijek moguce moliti Allaha za oprost te da je Bozija Milost prisutna u svakom trenutku ljudskog zivota, kao sto se navodi u poznatom ajetu: Pred Allahovom samiloscu nemojte ocajavati! Eticke norme navedene u casnome Kur'anu temelj su islamskog prava, serijata. Neki elementi serijata eksplicitno su navedeni u Svetom tekstu, kao, naprimjer, pravo naslijeda. No, mnoge pravne odredbe imaju svoje izvoriste u Kur'anu, gdje se tek implicitno spominju, da bi potom bile jasnije odredene Poslanikovim sunnetom, stavovima islamske zajednice kao i promisljanjem na osnovi vec navedenih izvora. Konacno, Kur'an Casni sadrzi kroz svoja poglavlja sure i svetu povijest, to jest, pruza prikaz zivota poslanika - od Ad- ema alejhi's- selam nadalje, uporedo uz povijest razlicitih naroda i dogadaja. Mnogi od velikih poslanika semitskog svijeta, koji se spominju u Bibliji, spominju se takoder i u Kur'anu, mada prikaz nije nuzno identican. Neke od kljucnih licnosti, naprimjer, Ibrahim Abraham , Musa Mojsije i Isa Isus - koji su sredisnje licnosti judaizma i krscanstva - takoder su snazno naglasene i u islamu. Uz to, postoje i neki drugi, naprimjer Lukman i ostali drevni semitski poslanici Arabije, koji se ne spominju u Bibliji, ali se navode u Kur'anu. Sveto kazivanje je povezano s ovim i ostalim licnostima o kojima Kur'an pripovijeda na razlicitim mjestima. Neka od tih kazivanja, kao Ibrahimova zrtva, prica o zivotu Isaa i Merjeme Marije , cine vrlo vazan element u vjerskoj svijesti islamskog naroda upravo uslijed njihova sredisnjeg mjesta u Kur'anu. Musa igra takoder vrlo znacajnu ulogu i mnogi su kur'anski ajeti posveceni epizodama iz nje- gova zivota. Medutim, spomenuta sveta povijest ne podrazumijeva kazivanje o svakodnevnoj povijesti covjecanstva na nacin poucavanja moralnih i duhovnih principa. Uvijek se iz svete povijesti mogu izvuci moraine i duhovne poduke jer ona, u najdubljem smislu rijeci, ukljucuje borbu izmedu sila Dobra i Zla, izmedu razlicitih sklonosti duse, mada je, naravno, prisutna i iz vanjska povijest naroda koji su prethodili islamu, sa stanovista Allahove dalekovidnosti. Iz takvih se, dakle, kur'anskih prikaza trebaju izvuci duhovne lekcije kao i one koje se ticu povijesti covjecanstva prije objave samog Kur'ana. Kroz sve ove aspekte, Kur'an predstvalja alfu i omegu islamske vjere, u smislu da sve sto je islamsko, bilo da se radi o pravu, misli, duhovnom i etickom ucenju, cak i umjetnosti, ima svoje korijene u eksplicitnim ili implicitnim ucenjima Svetog Teksta. Musliman se rada sa zvukom ucenja Kur'ana, jer se uvijek djetetu na uho, po rodenju prouci Sehadet, a on je sadrzan u Kur'anu. On citav svoj zivot zivi okruzen zvukom Kur'ana koji prozima tradicionalni islamski grad i seloj do odredenog stepena, i suvremeni islamski grad. I, konacno, musliman umire uz zvuk Kur'ana koji se razlijeze oko njega. Musliman je, bilo musko ili zensko, od besike pa do mezara obavijen kur'anskim ucenjem. Ljubav prema Casnom Kur'anu i odanost njegovom ucenju sredisnja je duznost svake generacije muslimana; tako je danas i tako ce uvijek biti, sve dotle dok islam zivi kao vjera na Zemljinoj kori. Sunnet i Hadis Muslimani smatraju Poslanika islama najsavrsenijim covjekom, tacnije: najodlicnijim i najsavrsenijim od svih Allahovih stvorenja, esrafu l-mahlugqat. Allah ga je obdario svim vrlinama i savrsenstvom koje je neki covjek sposoban posjedovati. Kao sto Casni Kur'an navodi, on nije sam stekao pravo poslanstva vec je bio od Allaha izabran, a uz to, sve su vrline kroz njega savrseno ozbiljene. Tako muslimani njegov primjer smatraju savrsenim modelom ljudskog zivota u koji se treba ugledati. On je savrsen ili univerzalni covjek, el- insanu' l-kamil, i Kur'an sam upucuje na njega kao na primjer u koji se treba ugledati, u slijedecem ajetu: Vi u Allahovu Poslaniku lijep uzor imate. XXX1 1 1 :21. Uslijed sveg navedenog, Poslanikov je zivot, osobito u toku dvadeset i tri godine njegove poslanicke misije, bio od muslimana smatran primjerom za uredenje vlastitog zivota. Njegov cjelokupni zivot proucavala je svaka generacija muslimana, od Poslanikova vremena do danas, upravo iz razloga sto su svi pobozni vjernici nastojali u torn zivotu pronaci vodic za svoj vlastiti zivot kao i kljuc za razumijevanje Allahove volje i znacenja Njegove Rijeci koja je objavljena, u svoj svojoj potpunosti, posredstvom Poslanika, u toku njegove misije. Vecina muslimana posjeduje odredenu kolicinu znanja o Poslanikovu zivotu. Znaju da je roden u uglednoj arabljanskoj obitelji u Mekki, da je vrlo rano ostao siroce, da su ga odgajali djed i amidza, da je vec zarana pokazao velike moraine vrijednosti zahvaljujuci kojima ga i nazivaju nadimkom Onaj kojem se moze vjerovati, el-Emin, cak i oni iz plemena Ku- rejsa koji ce se kasnije okrenuti protiv njega. Poznato je takoder da su ga svi voljeli, da je iskazivao vrlo visok stepen velikodusnosti, ljubavi i suosjecanja, kao i da je u ranoj fazi zaradivao za zivot vodeci poslove za jednu bogatu zenu iz Mekke, Hatidzu, koja ce mu postati suprugom i roditi mu prvo dijete. U periodu od njegove dvadeset i pete godine, kad se s njome ozenio, do njegove pedesete godine, kada ona umire, ona mu je bila jedina zena i u torn mu je razdoblju pruzala veliki oslonac i pomoc. Poznato je uz to da je Poslanik svoju misiju zapoceo kad mu je bilo cetrdeset godina, meditirajuci jednom u pecini Hira, na vrhu Planine svjetlosti, Dzebelu'n-nur, smjestene odmah po izlazu iz Mekke. Tada mu se prvi put prikazao melek Dzebrail i slijedecih ce dvanaest godina provesti u Mekki, nastojeci prosiriti Allahovu Rijec medu onima koji nisu u Nju vjerovali jer je Ona, naglasavajuci doktrinu Allahove Jedinosti, napadala samu opstojnost idolopoklonstva u trgovackom drustvu koje je tada okruzivalo Poslanika. U toku tin godina, koje su za njega bile godine najvecih patnji, Poslanik je morao trpjeti sve moguce vrste uvreda i prisila, sve vrste suprotstavljanja, i to ne samo od onih koji su bili pripadnici drugih plemena ili onih koji su zivjeli u udaljenim krajevima, vec najvecim dijelom od svojih rodaka, ljudi koji su mu bili bliski, no koji su, ipak, najtvrdokornije odbijali prihvatiti Objavu koju je primao Poslanik. I kako je broj njegovih sljedbenika, koji su sacinjavali prvu zajednicu muslimana, rastao, tako je rasla i opasnost da ce zajednica postepeno postati mocnom silom u Mekki. Nakon sto je Poslaniku ponudeno mito i nakon sto su ga ugledne licnosti plemena Kurejsa pokusale odvratiti od misije, ponudivsi mu, cak, da bude njihov vladar, a sto je on odbio, na- posljetku je njegov zivot doveden u pitanje. Tada Poslanik, slijedivsi Allahovu naredbu, iseljava iz Mekke u Medinu. U toj sudbonosnoj noci, dok je Alija spavao u njegovu krevetu, Poslanik se u pratnji Ebu Bekra zaputio prema Medini. Slijedece tri noci proveli su u pecini ciji je ulaz, Allahovom voljom, ubrzo bio prekriven paukovom mrezom, bagremovi- nom i pticijim gnijezdom, tako da, kad su narednog jutra pripadnici plemena Kurejsa, slijedeci tragove deva, stigli do ulaza u pecinu, bili su uvjereni da u nju nije niko ulazio te tako nisu uspjeli pronaci Poslanika. Otuda, Poslanik odlazi u Jes- rib koji ce postati gradom Blagoslovljenog Poslanika, Medi- natu'n-Nebi. U torn ce Gradu Svjetla Poslanik sagraditi prvu dzamiju na istom mjestu na kojem i danas stoji i utemeljiti prvu jezgru islamskog drustva, nakon brojnih bitaka i nevolja koje su dovodile u pitanje sam njezin opstanak. U toku slijedecih dvanaest godina, Poslanik je iz Medine ne samo ucvrstio taj grad, pretvorivsi ga u prvu islamsku zajednicu, vec i prosirio islam izvan granica Grada, na preostali dio Arabije, sve dok se, na kraju, gotovo godinu dana prije svoje smrti, nije konacno pobjednicki vratio u Mekku. Unistio je idole kumire u Kabi, ponovno uspostavio mir i ujedinio Arabijski poluotok pod bajrakom islama, prije svoje smrti koja ga je zadesila u Medini. Ovaj dvadesettrogodisnji period Poslanikova zivota uvijek je, u svojim opcim crtama, zauzimao sredisnje mjesto u svijesti, misli i imaginaciji svake generacije muslimana. O njemu su napisane bezbrojne biografije - od rane Sirah Ibni Hisama i Ibni Ishaqa do suvremenih biografija nastalih sirom islamskog svijeta i napisanih na arapskom, perzijskom, urdu, malezijskom, turskom i, prakticno, na gotovo svim islamskim jezicima. Postoje, naravno, osobito vazni dogadaji iz Poslanikova zivota. Jedan od najznacajnijih jest njegov put do neba, el-mi'radz miradz , koji se eksplicitno spominje u Kur'anu i koji opisuje Poslanikov put od Mekke do Jeruzalema, gdje se, na cudesan nacin, stepen po stepen, uzdizao do Allaha, do stepena potpune bliskosti, kao sto se navodi u Svetoj Knjizi. Ostali vazni dogadaji ukljucuju njegovo preseljenje iz Mekke u Medinu i vazne bitke, od kojih je svaka bila kljucna za opstanak novoosnovane zajednice. Njegov porodicni zivot, brakovi, kusnje, patnje, uspjesi, pobjedonosni povratak u Mekku i, naposljetku, njegov oprostajni govor prije smrti - svi su ti dogadaji poznati muslimanima i pruzaju model za savrseno uredenje zivota, po uzoru na Allahovo naj- savrsenije stvorenje. Na osnovu njegova zivota razvila se citava knjizevnost, citava poezija o Poslaniku. Nema islamskog jezika, bio to arapski, perzijski, turski ili neki drugi, a da neka od njegovih najljepsih djela nisu posvecena epizodama iz Poslanikova zivota, zivota njegove obitelji, njegovih sljedbenika, njegovim raznovrsnim kusnjama i patnjama kao i vrijednostima njegova unutrasnjeg zivota i duhovnog savrsenstva. Poslanik je takoder imao i velik broj tradicionalnih imena poput: Ahmed, Hamid, Mahmud, Wahid, Aqib, Ta Ha, Tahir, Ya Sin, Seyyid, Resul, Abdullah, Allah, Habiballah, Nasir, Mensur, Mustafa i Ebu'l- Kasim. Svako od tih imena upucuje na razlicit aspekt njegove licnosti, a sva imena zajedno omogucuju poboznom muslimanu da bolje razumije njegovu vaznost. Znak poboznosti u islamu jest ljubav prema Poslaniku. Niko ne moze voljeti Allaha, a da ne voli Njegova Poslanika koji je bio nazivan Allahovim miljenikom - Habibullah. Pobozni musliman takocfer se prisjeca kur'anskog ajeta u kojem Allah i meleki blagosiljaju Poslanika: Allah i Njegovi meleki blago- siljaju Vjerovjesnika, o, vjernici, blagosiljajte Ga i vii pozdrav mu saljite! Zazivajuci Boziji blagoslov na Poslanika, sudjelujemo u cinu Boga i meleka. Muslimani se kroz citavu svoju povijest nastoje ugledati u postupke Poslanika i razumjeti njegovu rijec i kazivanje, kroz poboznu privrzenost i ljubav prema osobi koja je bila odabrana od Allaha da pronese Njegovu Poruku i koja je bila tumac Njegove Rijeci, odnosno Casnoga Kur'ana. Obicaji i postupci Poslanika nazivaju se sunnetom, dok se njegova kazivanja nazivaju hadisom, u znacenju: kazivanja, predaja. Nakon Kur'ana, sunnet i hadis predstavljaju drugi temeljni fundament ili princip islama. Poslanikov sunnet pokriva siroko podrucje - od nekih izvanjskih pitanja, npr. Sunnet se sastoji od dva dijela: prvi je svojevrsna islamizacija preovladujucih navika i obicaja arapskog drustva kojem je islam objavljen i to, naravno, onih obicaja koji su bili u skladu s duhom islama, a ne tek bilo kojih navika i obicaja. Oni su bili islamizirani i postali su sastavnim dijelom sunneta. Drugi dio sunneta predstavlja njegov vitalniji aspekt, onaj koji dotice pitanje islamskog stava prema Allahu i Njegovom stvaranju. On se tice, dakle, najvitalnijih elemenata samog islama. Sto se tice hadisa, on se sastoji od velikog broja kazivanja blagoslovljenog Poslanika sakupljenih u toku prva tri stoljeca islamske povijesti od generacija poboznin naucnika koji se nazivaju muhaddisima. Vazno je na ovom mjestu napomenuti da su u ovome polju zene takoder odigrale vrlo znacajnu ulogu i zajedno s muskarcima sakupljale kazivanja Poslanika, ispitivale lanac prenosilaca i proucavale, korak po korak, kako su od samog Poslanika odredena kazivanja prenosena drugim ljudima, od jedne generacije do druge, sve do vremena njihova zapisivanja. Pouzdanost svakog prenosioca temeljito je proucavana i utemeljeni hadisi razluceni su od onih koji imaju nepouzdan lanac prenosilaca. Razvijena je citava nauka prema kojoj su razvrstani i sastavljeni autenticni hadisi, djelomicno autenticni, slabi hadisi kao i oni bez ikakve autenticnosti. Nakon dva do tri stoljeca intenzivna istrazivanja i rada, zaokruzena je glavnina hadisa i oni su ucinjeni dostupnim citavom islamskom svijetu. Prva grupa napisa su oni koje su sakupili autori tzv. Ispravnih Knjiga, Sihah es-sitteh, odnosno sest standardnin zbirki hadisa koje su sunnije prihvatile u islamskoj povijesti kao one zbirke koje sadrze autenticne hadise, dok su, stoljece kasnije, cetiri siijske zbirke hadisa nazvane El- Kutubu'l- erbe'ah ili cetiri knjige nastale kao kompilacija ranijih zbirki. U torn su, dakle, polju sunnijske zbirke prethodile onim siijskim. No, sadrzaj je vecine hadisa u obje zbirke, sunnijskoj i siijskoj, u temelju identican. Uglavnom je to lanac prenosilaca koji se razlikuje, dok je sadrzaj hadisa gotovo isti. Tekstovi hadisa pokrivaju podrucje od rasprava o nastanku svijeta, hijerarhiji meleka i svjetla, pitanja Allahove volje i nacina Njegova upravljanja svemirom, pitanja kako se sloboda i determinizam ispreplicu u ljudskom zivotu, sve do opceljudskih, politickih, ekonomskih i drustvenih pitanja i prakticnih problema svakidasnjice, a koja doticu odnose s porodicom, susjedima i prijateljima. Hadis takoder, direktno ili indirektno, dotice pitanja koja se odnose na okolis u kojem bi muslimani trebali zivjeti, dakle pitanja cistoce, Ijepote i dolicnosti. Postoje hadisi koji su, zajedno s Casnim Kur'anom, imali vrlo vaznu ulogu u stvaranju islamske umjetnosti, arhitekture, urbanizma i, ustvari, u stvaranju cjelokupnog fizickog ambijenta koji bi trebao odrazavati znacenje, duh i bit islamske Objave. Hadis je, naravno, uz Casni Kur'an, i izvor serijata. On sam predstavlja prvi komentar kur'anskog teksta te je, kao izvor serijata, zajedno s Kur'anom, bio detaljno proucavan sa stanovista njegovog sadrzaja iz podrucja prava. Stoljecima su, tako, razlicite skole prava razvile metode nadopunjavanja Kur'ana proucavanjem hadisa. Hadis je, takoder, i izvor islamske misli i gotovo svi aspekti te misli, poput teologije, nauke, filozofije te cak gramatike i lingvistike imaju korijene u hadisu kao i u Kur'anu. Ne postoji polje islamske misli u kojem hadis nije igrao znacajnu ulogu, kao nadopuna ili objasnjenje Allahove Rijeci sadrzane u Kur'anu. Poslanikje, nedugo prije smrti, bio zapitan kako ga se sjecati nakon smrti. On je rekao: Ucite Kur'an, jer nesto je Poslanikove duse sadrzano u samom ucenju Allahove Rijeci. Stavise, Poslanikova kazivanja nadopunjuju znacenje Casnog Kur'ana i bez njega mnogi ajeti ne bi bili u potpunosti razumljivi. Cak ni temeljni muslimanski obredi, poput dnevnih namaza es- salah ne bi bili moguci, a da njihovo obavljanje nije muslimanima bilo objasnjeno kroz sunnet i hadis. Kuran Casni nareduje nam da obavljamo namaze, ali nacin vrsenja namaza temeljen je na modelu koji je pruzio Poslanik, a isto je i s detaljima koji se ticu obavljanja hadza hodocasca i ostalih islamskih obreda kao i raznovrsnih dnevnih obaveza. Takoder, mnogi od kur'anskih ajeta koji se ne bave toliko pravnim pitanjima koliko naukom o prirodi pojavnog svijeta, pojasnjeni su hadisom koji tako cini vrlo vazne komentare tih ajeta. Casni Kur'an i hadis su tako veliko bogatstvo koje je Allah pruzio muslimanima. Nadalje, prvi izvor, a to znaci Kur'an, ne moze se u potpunosti procijeniti niti razumjeti bez pomoci drugog izvora, a to su hadis i sunnet koji svim generacijama muslimana pruzaju komentar covjeka koji je bio najsposobniji razumjeti Allahovu Rijec i koga je Allah odabrao za Svog Vjerovjesnika i Svog Prijatelja, kojem je objavio Svoju Uzvisenu Rijec. ZAKLJUCAK Moze se tako reci da za definiciju islama, za pokusaj opisa sta on u svojoj biti znaci, treba potvrdivati sredisnju doktrinu Jedinosti. Allah je Jedan i Njegova Jedinostjest takve prirode da je u konacnosti samo On u potpunosti razumije i svjedoci. Jer, kako u Kur'anu stoji: Allah svjedoci da nema drugog Boga osim Njega... No, mi kao ljudska bica, kao Njegovi svjedoci i kao Njegove halite ili predstavnici na Zemlji moramo takoder nastojati da shvatimo tu Jedinost, tewhid. Ne samo da covjek mora shvatiti da je Allah jedan, vec mora takoder spoznati da medu svim stvarima postoji meduodnos. Jedinost vlada citavim, od Allaha stvorenim, svijetom i ljudskim drustvom, ako je to drustvo islamsko. Tako mora biti jedinost u ljudskom zivotu, mora biti jedinost u odnosu izmedu covjeka i svijeta prirode; mora biti jedinost u ljudskoj misli; jedinost mora postojati u covjekovom stvaralastvu, umjetnosti, arhitekturi i gradovima koje covjek stvara. Svi ovi oblici jedinosti odrazavaju Allahovu Mudrost i Volju u nasem svijetu, Volju koja je najkonkretnije otjelovljena u Allahovom pravu ili serijatu i koja bi se, takoder, trebala izrazavati u svakom izvornom vidu zivota muslimana. Radi spoznaje kako se ta jedinost ocituje u ljudskom zivotu, treba se okrenuti istinama koje nam otkriva Casni Kur'an, koji u svom srcu sadrzi doktrinu jedinosti kojoj se uvijek iznova vraca, kao i hadisu i sunnetu Poslanika koji su prvi komentari Kur'ana i koji nam izlazu i podastiru znanje o zivotu Njegova Izabranog Vjero vjesnika. Poslanik je zivio u skladu s Voljom Jednog Jedinoga i u svakom je vidu svoga zivota, u svim raznovrsnim aktivnostima kojima se bavio, od toga da je bio sudac ili vojskovoda, glava porodice ili duhovno bice koje je izravno culo Allahovu Rijec i prenijelo je covjecanstvu, od toga da je bio Allahov Posljednji Poslanik, ocitovao tu jedinost za kojom muslimani tragaju citav svoj zivot. Biti dobar musliman znaci zivjeti u skladu s Allahovom Voljom, zivjeti cestito u skladu s etickim principima ocrtanim u Casnome Kur'anu i hadisu i zivjeti sa svijescu o Jedinom Allahu koja je odrazena u Njegovu stvaranju kao i unutar covjeka i drustva, tako da to drustvo odrazava Njegovo ucenje onako kako je ono sadrzano u Njegovoj Knjizi i kako je ono bilo stalno prisutno u zivotu i praksi Njegovog Posljednjeg Poslanika. Drugo poglavlje BOG, COVJEK I SVEMIR PITANJA ESHATOLOGIJE Allah Moglo bi se reci da je sam razlog za Objavu islama bilo razotkrivanje potpune i zaokruzene doktrine o prirodi Boga, na arapskom - Allaha. Svaka je autenticna vjera tezila za tim da objavi Boziju jedinost i raznorodne obzire Njegove beskrajne Zbiljnosti, neke naglasavajuci jedan element, druge neki drugi. Islam tezi predstavljanju i opisivanju, do stepena do kojeg je to moguce izraziti ljudskim jezikom, zaokruzene doktrine Bozije Prirode. Allah, Vrhovna Zbiljnost, istovremeno je i Bog i bozanstvo, istovremeno i transcendentan i imanentan, bezgranicno izvan dosega i bezgranicno blizak covjeku, uzvisen i samilostan. On je Apsolutan, Bezgranican i Izvor sve dobrote. On je Pocelo i Kraj svih stvari. On je Stvoritelj, Uzdrzavatelj i Konacnost svemira, u torn smislu da On udahnjuje i zivot i smrt. Sve se Njemu vraca. Sve pozitivne kvalitete koje promatramo u svemiru, poput Ijepote, dobrote i snage, dolaze od Njega i On je izvor ne samo postojanja svemira vec i svih tih kvaliteta. Islamska doktrina o Bogu naglasava prvenstveno i prije svega princip Njegove Jednakosti. Reci: On, Allah - Jedan je, CX1 1 :1 , Onaj koji nije rodio, nit' roden je! CX1 1:3 , Onaj koji ne moze biti doveden ni u kakav odnos koji bi na bilo koji nacin pomracio Njegovu Jedinost, Onaj kojem niko nije slican, Kome niko ravan nije! CX1 1 :4 i Onaj koji je nedjeljiv. Ta Bozija Jedinost, koja se toliko naglasava u Casnome Kura- nu, odnosi se na Boziju bit, Njegov Zat. Medutim, Allah takoder ima imena i kvalitete. Sam Kur'an ne upucuje na Boga samo kao na Allaha ili Njega Imwe vec neprestano i kao na Izvor Milosti, Onoga koji oprasta, Uzdrzavatelja, Onoga koji zna, Koji cuje, Koji vidi i tako dalje. Ta imena koja Kur'an naziva Lijepim Allahovim Imenima, sredstva su kojima se Allah otkriva covjecanstvu. Kao i vrhovno Bozije ime, Allah, i ova su imena, sadrzana u Kur'anu i hadisu na arapskom jeziku, sveta imena Allaha i muslimani su pozvani da tim imenima zazivaju Allaha, u skladu s poznatim kur'anskim ajetom: A Allah najljepsa imena ima, zovite Ga njima! Postoji citava nauka o Bozijim imenima koja je u temelju prakticno svih islamskih nauka, bilo da se radi o teologiji, pravu ili cak filozofiji. Muslimanski su mislioci u toku stoljeca napisali bezbrojne knjige o Bozijim imenima; medu najpoznatijim je ona El-Gazalijeva, poznata u citavom islamskom svijetu. Svako Allahovo ime nije nista drugo doli Njegova Bit i kao takvo put ka toj Biti, otkrivajuci uz to odredeni aspekt Bozije Prirode. Tradicionalni muslimanski vodeci umovi su podijelili ta imena u dvije grupe: Imena Ijepote esmau'l-dzemal i imena uzvisenosti esmu'l- dzelal. Oni aspekti Allaha koji se odnose na Njegovu Milost ili Njegov Oprost pripadaju prvoj kategoriji, ukljucujuci i ime Er-Rahman koje je, ustvari, ime Bozije Biti, kao sto sugerira sam Kur'an. Moglo bi se reci da iz tog imena proizlazi sve stvoreno i da njime zapocinje i Kur'an, jer sure zapocinju formulom: U ime Allaha, Er-Rahmana, Er- Rahima Sveopceg Dobrocinitelja, Milostivog. Oba imena - Er-Rahman i Er-Rahim ticu se Bozije Milosti kao i imena poput El-Kerim Velikodusni , El-Gafur Onaj koji oprasta i si. Ta imena predstavljaju obzire Bozije Milosti i nalaze se medu imenima Ijepote. Za razliku od njih, imena koja se ticu pravde, presude i strogosti, kao npr. EI-'Adil Pravicni i Es-Seri', El-Hisab, sto znaci: Allah je brz u sravnavanju racuna s covjekom, odnose se na aspekt Bozije Uzvisenosti i medu imenima su o Uzvisenosti Bozijoj. Imena o Bozijoj Uzvisenosti i Ljepoti iskazuju se na ovome svijetu. Zato je nas zivot protkan strogoscu i miloscu, a vjerski zivot u islamu istovremeno naglasava znacaj Allahove Pravicnosti i vaznost Njegova Oprosta i gnjeva, na koje se mora uvijek misliti, i znacaj Njegove Ljubavi za sva Njegova stvorenja. Allah promatra i sudi nasa djela, pa ipak je Mi- lostiv kada se pokajemo i obratimo Mu se. Sto se tice razlike izmedu Allahovih imena i kvaliteta, moglo bi se reci da, kad se odredeni kvalitet, kao npr. Velikodusnost kirameh pridoda Bozijoj Biti Ez-Zat rezultirat ce imenom - Velikodusni, El-Kerim. Postoji, tako, nerazmrsiva veza izmedu Bozije Biti, Bozijih kvaliteta i Bozijih imena. Kvaliteti se odnose na stanja bitka, kao npr. Velikodusnost ili Milost ivost , dok Allahova imena koja odrazavaju te kvalitete su - Velikodusni i Milostivi. Medu Bozijim imenima odredena imena su posebno naglasena i ponekad se o njima govori kao o majci ummehat svih ostalih imena iz koje su izvedena sva preostala imena; ummehat koja se sastoji od imena poput Mocni El-Qadir i Milostivi Er-Rahman. A sva su ta imena sadrzana u Vrhovnom imenu - Allah. To ime obuhvaca sva Bozija imena i istovremeno je Ime Bozije Biti i sinteza svih Bozijih imena i kvaliteta. Vazno je takoder upamtiti da islamska koncepcija Allaha vrlo snazno naglasava Njegovu Svemogucnost. Allah je mocniji od svega stoje stvorio - kao sto Casni Kur'an navodi: Doista, sve moze Allah! Nadalje, Allah je Onaj koji zna el-Alim : On je znalac svake stvari! Allah istovremeno posjeduje potpunu moc nad svime sto je stvorio i zna sve sto je stvorio. Stoga musliman mora zivjeti na takav nacin da je u svakom trenutku potpuno svjestan Njegove Modi nad ljudskim zivotom i Njegova Znanja o svemu sto cinimo. Allah promatra sva nasa djela i na osnovu njih nam sudi. Ovo naglasavanje Bozije Moc'i i Njegova Suda uravnotezeno je naglaskom koji Kur'an i hadis pridaju Njegovoj Milosti. Za razliku od onoga sto vecina ljudi misli, islam vrlo snazno naglasava Allahovu Milost. Kao sto je vec receno, svaka sura Casnog Kur'ana zapocinje imenima Milosti, Er- Rahman i Er-Rahim, a ne imenima Bozijeg gnjeva ili ljutnje. U skladu sa tim, musliman svako svoje djelo mora zapoceti rijecima Bismille U Ime Allaha, Sveopceg Dobrocinitelja, Milostivog. Prema tome, ova hijerarhija Imena - Allah, Er- Rahman i Er-Rahim - na stanovit nacin predstavlja spustanje s Bozije Zbiljnosti, Allaha, preko sveobuhvatne Milosti, atoje Er-Rahman, do individualne Milosti, koja dotice svako ljudsko bice zasebno, a to je Er-Rahim. Er-Rahman je poput neba koje nas sve obgrljuje i koje nad svima sjaji dok je Er- Rahim poput zasebne zrake Sunca koja zraci s neba ne bi li nas pojedinacno dotakla, osvijetlila, prosvijetlila i obdarila nas toplinom u hladnoci zivota na ovome svijetu. Kur'an Casni, u kontekstu Allaha, takoder cesto upucuje na rijec wedzh ili lice. Naprimjer u ajetu: Gdje god da se vi okrenete, tamo Allahovo lice je 11:115 , ili Sve propada - osim lica Njegovoga! XXV1 1 1 :88. Lice ili wedzh je, dakle, vazan islamski koncept koji se mora razumjeti. Wedzh u stvari podrazumijeva zbroj Bozijih imena i kvaliteta koja se odnose na stvoreni svijet, tj. Razumljivo je da postoje obziri Bozanskoga koji su iznad i izvan dosega kreacije i koji nisu ni u kakvoj vezi sa svijetom stvorenog. Allahovo lice je upravo onaj aspekt Bozanskog koji se obraca kreaciji i koji Qe stvara i, dakle, obuhvaca ona Bozija Imena i kvalitete koji se ticu stvaralackog cina i postojanja svijeta kreacije. Sve propada - osim lica Njegovoga'. XXV1 1 1 :88 podrazumijeva da ce sve stvari ovoga svijeta: planine, nebo, zemlja i, naravno, mi, ljudska bica, jednoga dana nestati. AN - Bozanska imena i kvaliteti koji su izvor i pocelo svega na svijetu vjecno traju. Oni traju jer su Allahova imena i kvaliteti, dok stvari s ovoga svijeta, promisljane u njima samima, pripadaju vremenu i prolaze. One nisu bozanske; jedino je Allah - Allah i jedino je On trajan i vjecan u krajnjem smislu. Pokusavajuci razumjeti islamski koncept Allaha, vrlo je vazno pri tome zapamtiti da je za muslimana, kao sto je na toliko mjesta naglaseno u Casnome Kur'anu, Allah ne samo Stvoritelj svemira, mada to, naravno, On jest - naime, zeli se naglasiti da Njegov odnos sa Univerzumom nije ogranicen jedino na stvaranje. Allah je, stavise, i Uzdrzavatelj i Konac- nost svemira, u smislu da se sve vraca Njemu. Tako, musliman zivi sa svijescu da ne samo da potjece od Allaha vec i da ga On u svakom trenutku zivota uzdrzava te da Mu se na kraju vraca, kao i sve sto je On stvorio. Kur'anski ajet: Mi Allahu pripadamo i mi se Njemu vracamo! Jednako tako, znacaj kur'anskog ucenja o Allahovoj Mudrosti te dominaciji Njegove Volje u covjekovom djelovanju ne moze se nikada dovoljno naglasiti. I druge religije, naravno, uce da je Bog svemoguc i sveznajuci i takvo ucenje nije iskljucivo islamsko. Ono se spominje i u Tori i u Evandeljima. Pa ipak, u islamu je ovaj princip posebno naglasen i ukljucen u vjerskom pristupu u svakodnevnom zivotu, kroz ponavljanje recenica poput one insallah, ako Bog da. Takve formulacije obiljezavaju svakodnevne aktivnosti muslimana i podsjecaju ga da Allahova Volja dominira svakim trenutkom ljudskoga zivota. Mi uvijek zivimo u skladu s Njegovom Voljom, voljeli mi to ili ne, u smislu da Njegova Volja dominira svijetom. No, On nam je takoder dao i slobodu, s nase ljudske tacke gledista, da zivimo po vlastitom izboru, u skladu s Njegovom Voljom. Postoji, dakle, reciprocitet izmedu potpuno mocne Volje Allaha i ljudske volje. Ljudima je Allah podario slobodu da se koriste svojom voljom kako bi slijedili Njegovu Volju i pokorili Mu se. Citavo pitanje determinizma i slobodne volje, koje je stoljecima toliko zaokupljalo musli manske mislioce, duboko je povezano s ovim pitanjem, na koje cemo se kasnije ponovo vratiti. Sto se Allahove prirode tice, vazno je biti svjestan naglaska koji Kur'an i hadis pridaju moci Allahove Volje i dominaciji koju Njegova Volja, zajedno s Njegovim Sveznanjem, ima nad svom stvarnoscu. Covjek mora stalno biti svjestan cinjenice da Allah sve zna, te da sve djeluje i postoji u skladu s Njegovom Mudroscu. Nije istinita tvrdnja da je islam jedino vjera Bozanstva koje ima slijepu volju, kao sto neki tvrde. To je potpuno krivo. Ne postoji slijepa volja. Islam snazno naglasava Allahovu Mudrost, Njegovo Znanje svemira i koliko je covjeku vazno biti svjestan Allaha i Njegove Mudrosti, onako kako su do najviseg moguceg stupnja odrazeni u Njegovoj kreaciji. Istovremeno, vazno je uociti da je naglasavanje cinjenice da Allahova Volja dominira ljudskim zivotom jedna od glavnih karakteristika kur'anskog ucenja o Allahu. I na kraju, potrebno je jos jednom naglasiti ravnotezu koja u islamu postoji izmedu Allahove Milosti i Njegove Pravicnosti. Stranice Casnog Kur'ana ispunjene su, s jedne strane, zastrasujucim slikama Allahova suda i kazne za one koji su cinili zlo, a s druge strane, opisima Raja Dzenneta i blagoslova kojim ce Allah obdariti one koji su cinili dobra djela. Kur'an takoder neprestano naglasava Allahovu Milost i Njegov Oprost. Knjiga stalno covjeka podsjeca da je pomirljiv i milostiv. Otuda, vaznost pokajanja et-tewbeh i dove za oprostom istigfar. Hadiska literatura takoder naglasava da covjek uvijek treba moliti Allaha za oprost i da, ako to ucini iz dubine svog srca, Allah ce oprostiti Svome robu. Dakle, i ovdje susrecemo najdublju meduigru izmedu aspekata Milosti i Pravicnosti ili Ljepote i Uzvisenosti, u vec spomenutom smislu. Da bi se potpuno razumjela priroda Allaha, onako kako je objavljena u Casnome Kur'anu i opisana u hadiskoj literaturi, treba imati na umu oba aspekta. Da zakljucimo: moglo bi se reci da je islamsko ucenje temeljeno na objavi cjelokupne prirode Boga, Koji je Jedan i Kojem niko nije ravan. To je srz islamske poruke. Islam se pojavio na ovome svijetu kako bi covjek mogao shvatiti Jedinost Allaha. Poslanik je rekao: Reci, nema Boga do Allaha i bit ces spasen. Naravno, on nije pri tome mislio tek puko reci, u verbalnom i izvanjskom smislu, vec prvenstveno iskaz vjere na temelju punog razumijevanja. Vec sam sehadet sadrzi potpunu Allahovu doktrinu jer odstranjuje od pojma Boga bilo kakvu primisao o relativitetu, o postojanju drugih bozanstava i dvojstava i predstavlja spoznaju o Allahu na temelju Njegove jedinosti. Allah je Jedan, Apsolutan, Bezgranican. On je i Bezgranicna Dobrota i Milost i Izvor sveg pozitivnog u svemiru. On je Izvor sve zbiljnosti. Njemu, ustvari, pripadaju skrivena blaga, kako se u Kur'anu navodi; blaga iz kojih izviru sve stvari. Ne postoji nista u svemiru, niti vlat trave, niti mrav koji hodi zemljom, a da nije poznato Allahu i da zivot toga nije odreden i zasticen Njegovom Voljom. Covjek zivi u svijetu potpuno ovisnom o Allahu i u svakom trenutku vremena i djelicu mjesta otvoren je prema transcen- dentnom, a to je Allah. Islam naglasava krajnju transcendent- nost Allaha koji je iznad svega sto o Njemu moze biti receno. Pa ipak, On je covjeku izrazito blizak, kao sto potvrduje poznati ajet: I Mi smo mu blizi od vratne zile kucavice! Allah nam je cak blizi negoli smo mi to samima sebi. S jedne strane, On je potpuno izvan i beskrajno iznad nas, a s druge strane, On je u sredistu samog naseg postojanja. Zato Allah kaze: Srce vjernika prijestolje je Svemilosnog. Covjek Na isti nacin na koji se islam bavi prirodom Allaha kakav je On u Samome Sebi, u Svojoj Apsolutnosti, Beskrajnosti i Dobroti, tako se islam obraca i covjeku u njegovoj praiskons- koj i konacno nepromjenljivoj prirodi. Covjek je u islamskoj perspektivi istovremeno i Allahov predstavnik na Zemlji, ha- lifa, i Njegov rob abd. Oboje zajedno cini temeljnu prirodu covjeka. Kao Njegov rob, covjek mora biti podreden Njegovoj Volji. On mora biti u potpunosti pasivan vis-a-vis Alla- hove Volje, primiti od Njega upute za svoj zivot i odredbe kako da provede Njegovu Volju u redu koji je On stvorio. Kao Njegov predstavnik, covjek mora biti aktivan upravo zato jer je Allahov predstavnik na ovome svijetu. Covjek je spona izmedu neba i Zemlje, instrument posredstvom kojeg se ostvaruje i kristalizira Allahova Volja na ovome svijetu. Islam covjeka smatra bicem koje posjeduje istovremeno i inteligenciju i volju, ali mu se islam obraca prvenstveno kao inteligentnom bicu. Islam ne smatra da covjek posjeduje volju koja se iskrivila zbog prvotnog grijeha, kao sto je slucaj s glavnom strujom augustinijanske interpretacije krscanstva. Islam radije covjeka promatra u njegovoj praiskonskoj prirodi el-fitreh u kojoj mu je Allah dao inteligenciju da spozna da je On njegov Gospodar, da je On Jedan te da svjedoci Njegovu Jedinost. Iz tog se razloga u Kur'anu Allah obraca covjecanstvu cak prije cina stvaranja svijeta, pitavsi ga: Nisam li ja Vas Gospodar? U torn covjekovom jesi pronalazimo pra- iskonski savez el-misaq izmedu covjeka i Allaha, kroz koji covjek prihvaca Allahov polozaj Gospodara i koji oznacava da on urodeno nosi svjedocanstvo Njegove Jedinosti. Ova je potvrda tevvhida, moglo bi se reci, u samoj covjekovoj prirodi i islam je vjera koja se obraca toj dubokoj, temeljnoj prirodi koja je, mada prekrivena slojevima zaboravnosti i egoizma, svejednako prisutna u srcu svakog covjeka. Sto se tice pitanja covjekove volje, islam tezi tome da covjek podredi svoju volju Volji Allahovoj jer ce jedino tako covjek zivjeti zivotom koji ce rezultirati srecom na ovom i na onom svijetu. Vazno je u ovom kontekstu zapamtiti da islam nije utemeljen na prvotnom grijehu, mada prihvaca pad covjeka el- hubut od praiskonskog i izvornog stanja savrsenstva u kojem je bio stvoren. Prema islamu, veliki covjekov grijeh je ustvari njegova zaboravljivost el- gafleh i cilj je objave omoguciti covjeku da se podsjeti. Iz tog je razloga jedno od imena Kur'ana samog - Sjecanje na Allaha zikr Zikrullah i za sto je krajnji cilj i smisao svih islamskih obreda podsjecanje na Al- laha. Praiskonska priroda covjeka samo potvrduje Boziju jedinost. Ona samo svjedoci el-tewhid. No, upravo zbog njegova pada, covjekova volja je iskrivljena moralno izopacena u smislu da je postala podlozna strastima prije negoli Allahu. Stoga je Allah objavio vjerska pravila i zabrane, sadrzane u serijatu. Boziji zakon je objavljen kako bi ukrotio covjekove strasti i omogucio mu da podredi svoju volju djelovanju inteligencije, oslobodene zamki strasti, tako da na isti nacin na koji zdrava pamet el-'aqlu's-selim potvrduje Allahovu Jedinost, volja slijedi ono sto iz te Jedinosti proizlazi. Iz toga slijedi zivot u skladu s Voljom Jednog Jedinoga, kroz postivanje Njegovih odredaba. Covjek ne potjece od majmuna, ne covjek kao covjek; on potjece iz svijeta Duha. Nasa dusa pripada Allahu i Njemu ce se vratiti. Najveci je grijeh u ocima Allaha - sirk, ili trazenje Allahu druga. Sam grijeh rezultat je zaborava naseg izvora. Zaboravljajuci nas izvor, mi takoder zaboravljamo Allahovu Jedinost i negiramo Njegovu Jedinost. Islam ne naglasava vaznost grijeha nista manje od krscanstva i ostalih vjera. AN, ne razmatra smisao grijeha na isti nacin na koji to cini krscanstvo i ne vjeruje da je covjek grijesan po svojoj prirodi. U islamu grijeh prvenstveno proizlazi iz zabo- rava Allahove Jedinosti i na drugom mjestu iz zaborava posljedica Jedinosti Allaha koji je Svemoguc i Sveznajuci, sto opet rezultira nepostivanjem Njegovih odredaba i pobunom protiv Njega. Islam se potpuno protivi ideji pobune i revolta protiv bozanskog autoriteta. Sasvim suprotno, to je vjera podredivanja torn Autoritetu. Tako je u islamu odsutna svo- jesvrsna sumnja i individualna pobuna na koju nailazimo u tako brojnim krugovima drevne Grcke i postsrednjovjekovne Evrope i koja se odrazava u knjizevnosti tih perioda. Covjek se u islamu ne poima u njegovoj titanskoj i prome- tejskoj prirodi koja se buni protiv Volje Neba na herojski nacin. Sasvim suprotno, on je usmjeren ka poniznosti u smislu da je on' abd ili Allahov rob; njegova velicina ne proizlazi iz njega samoga vec iz njegove pozicije Allahovog predstavnika i mogucnosti da provede Volju Vrhovnog Gospodara svemira. To proizlazi iz njegovog zivljenja u osvjedocenosti i sjecanju na Allaha i iz njegovog djelovanja kao bozanskog stvorenja u kojem se odrazava Allahova mudrost i moc na ovome svijetu. Zato je covjek u islamskim tekstovima oznacen kao najuzvisenije stvorenje. Sva stvorenja posjeduju uzvisenost u smislu da ih je Allah stvorio i da odrazavaju neki aspekt Bozije Mudrosti. Covjek je, ipak, najuzviseniji medu njima u smislu da najizravnije odrazava Boziju Mudrost i Bozija imena i kvalitete. Covjek jejedino sredisnje bice na ovome svijetu i zato je jedino on halifa ili Allahov predstavnik u punom znacenju tog pojma. Covjek ima moc da dominira svim ostalim stvorenjima, ali on, takoder, nosi odgovornost da za sve njih brine. Njegova je odgovornost veca od svih ostalih stvorenja jer mu je data svijest i mogucnost da razumije Allahovu prirodu i slijedi Njegove odredbe, ali takoder i sloboda i mogucnost da ih ne slijedi. Ovim se otvara vrlo vazno pitanje slobode i determinizma u pogledu prirode covjeka i moralnih posljedica njegovih djela. S jedne starne, Kur'an naglasava da Allah ima moc nad svim stvarima. S druge strane, Knjiga se obraca covjeku kao moralno slobodnom ciniocu. Kad ne bismo bili odgovorni za nasa djela, tada nam, ustvari, ne bi trebalo za njih suditi na Sudnjem danu. Mi ne mozemo biti odgovorni za nasa djela ako nemamo slobodu izbora. Sve glavne skole islamskog misljenja raspravljale su o odnosu izmedu covjekove slobode i determinirane prirode ljudske egzistencije. Neke su naglasavale determinizam el- dzebr , a neke slobodnu volju el- ikhtiyar. One su tezile iznalazenju rjesenja ove velike enigme koju je jedino stvarna mudrost el-hikmeh sposobna rijesiti. Bez ulazenja u vrlo slozene teoloske i filozofske probleme koje ukljucuje problem slobodne volje i determinizma, nuzno je, ipak, naglasiti da sam Casni Kur'an, koji je sredisnji autoritet i Izvor islamske Objave, uvijek iznova naglasava zbiljnost covjekove slobode, u smislu da naglasava covjekovu odgovornost pred Allahom i, cak, pred ostalim Njegovim stvorenjima. U islamu nije moguce pobjeci od ove slobode. Allah nas je stvorio kao ljudska bica. Mi smo s Njim sklopili vjecni ugovor i, dakle, odgovomi smo provesti nas dio ugovora. Allah nam je podario egzistenciju. On nas je obdario razlicitim mocima, blagoslovima i darovima koji ukljucuju ne samo egzistenciju, ne samo zivot, ne samo zivot kao onaj neke zivotinje, vec zivot darovan kao ljudima svjesnim Allaha, Bezgranicnog i Apsolutnog, sa slobodom da ili potvrdimo ili negiramo tu Vrhovnu Zbiljnost, a koja je On. To je dio Alia- hovog ugovora koji je On ispunio. AN, sta je s nama, ljudima? Dio ugovora koji se odnosi na covjeka sadrzan je u toj jedinoj potvrdnoj izjavi, na arapskom jeziku: Bela ili Jesi, u ranije citiranom kur'anskom ajetu. Kroz to Jesi covjek je prihvatio slijediti Allaha priznavajuci i prihvacajuci Njegovo Gospodstvo. Kao posljedica tog prihvacanja, covjek je duzan snositi punu odgovornost kao Allahov predstavnik na Zemlji sa svim onim sto iz toga proizlazi. U islamu nema slobode bez odgovornosti i, ustvari, nema ljudskih prava bez obaveza. Mi nemamo nikakvo urodeno pravo osim ako ne prihvatimo nase obaveze prema Allahu, jer mi nismo sami sebi podarili egzistenciju. Mi smo ljudska bica na temelju toga sto nam je On podario tu formu egzistencije. Mi moramo, stoga, prvo ispuniti nase obaveze prema nasem ljudskom opstojanju. Predodzba covjeka koji ima urodena prava neovisna od njegovog prihvacanja Allaha, neovisna od ispunjenja njegovih duznosti kao Allahovog predstavnika na zemlji, potpuno je strana islamskoj perspektivi. U islamu, zasigurno, postoje ljudska prava. Ona su jasno ocrtana u serijatu, ali ta su prava utemeljena na odgovornosti. Utemeljena su na prihvacanju nasih obaveza prema Allahu, Koji nas je stvorio, Koji nas uzdrzava i Kojem cemo se na kraju vratiti. Kome cemo se na kraju vratiti? Kad Kur'an govori o covjeku, arapska rijec koja se obicno koristi je insan ili beser. Oba ova termina oznacavaju ljudsko bice, a ne muski spol. Stoga svi kur'anski nalozi koji su upuceni covjeku u stvarnosti su upuceni i muskarcima i zenama. Postoje, stavise, odredeni kur'anski ajeti koji se ek- splicitno obracaju obama spolovima, muskom i zenskom, kao npr. Vazno je razumjeti da, za razliku od modernih pokreta unutar zapadnjackog svijeta i, osobito, Amerike, koji pokusavaju izjednaciti muskarca i zenu na kvantitativan nacin kao da medu njima ne postoje nikakve razlike, islam muskarce i zene promatra kao komplementarna bica. Istovremeno, islam ih promatra jednaki ma u fundamentalnom ili krajnjem smislu posjedovanja besmrtne duse pa tako i u mogucnosti stjecanja dzennetske srece nakon smrti ili kaznjavanja u Dzehennemu za nepostivanje Allahove Volje. Islamski obredi su isti za muskarce i zene izuzev u periodu menstrualnog ciklusa zena u toku kojeg im nije dozvoljeno obavljati namaz, postiti i obaviti hadz. Uz to, besmrtnost duse, obecanja i prijetnje o onome zivotu i krajnja mogucnost ljudskog stanja isti su za muskarca i zenu, dok se spolovi razlikuju u vanjskoj socijalnoj funkciji, u kojoj islam vidi prije komplementarnost negoli kvantitativnu jednakost. Kritike koje obicno zapadnjaci upucuju ulozi zene u islamu prvenstveno su utemeljene na iscitavanju suvremene zapadnjacke mode u islamskom svijetu. Sam je Zapad u velikoj mjeri promijenio svoja stanovista o ovome pitanju u posljednjih pedeset godina, a da i ne govorimo o posljednjih dvije stotine godina, i ne postoji nikakav razlog po kojem bi socijalna struktura u islamu trebala liciti onoj, recimo, u Americi 1990. Drugo, vazno je imati u vidu da je islam, kao i svaka vjera, morao uzeti u obzir socijalne strukture drustava u kojima se sirio. Rano semitskonomadsko drustvo Arabije u kojem se islam javio, imalo je, ustvari, veci dinamizam sto se tice musko- zenskih odnosa nego, recimo, sjedilacka drustva na sjeveru, bilo da se radi o Bizantu ili Perziji. I ta se cinjenica odrazava u postupnim promjenama u drustvenim odnosima koji su kasnije stvoreni kada se ta udaljenija drustva na sjeveru islamiziraju. Pitanje politickog i ekonomskog sudjelovanja zena i slicna pitanja u islamskoj povijesti treba proucavati ne samo u svjetlu kur'anskog ucenja vec, takoder, uzimajuci u obzir postojece socijalne institucije. To mu je tako cak i sto se tice pitanja pokrivanja zena. U ranom islamskom drustvu to je bilo povezano s pokrivanjem kose kao i tijela, ali ne i lica. Kasnije, zbog lokalnih obicaja koji su ukljuceni u islamsku praksu, u mnogim dijelovima islamskog svijeta to je ukljucilo i pokrivanje citavog lica osim ociju. Danas u nekim islamskim zemljama u cjelini i odredenim seoskim podrucjima sirom islamskog svijeta tip vela koji pokriva lice i tijelo zena razlikuje se od onoga koji mozemo naci u poznatim sjedi- lackim centrima u srcu islamskog svijeta. U ovom vrlo slozenom pitanju izrazito je vazno obratiti paznju na temeljna islamska ucenja u vezi s drustvenim normama i nuznostima koje je islam morao uzeti u obzir s jedne strane, te, s druge strane, promjenljivim modama i nacinima odnosa izmedu muskaraca i zena koji su dominirali zapadnjackim drustvom u toku posljednjeg stoljeca. Ni pod kojim uvjetom muslimani ne trebaju prihvatiti te promjenljive obicaje Zapada kao kriterij za procjenu dobrih i losih aspekata odredenih praksi islamskog drustva! Ono sto je vazno uociti s islamske tacke gledista jest da su muskarci i zene jednaki pred Allahom, da imaju istu priliku za spasenjem, istu moralnu i duhovnu odgovornost i, konacno, istu slobodu i prava u duhovnom i vjerskom smislu. Cinjenica da zene nemaju u stanovitoj mjeri ista ekonomska ili socijalna prava ne znaci da nemaju nikakva prava. To znaci da islam podrazumijeva uloge muskaraca i zena na komplementaran nacin, ne zatvarajuci u potpunosti vrata aktivnostima zena u, naprimjer, polju ekonomije, jer je ta aktivnost oduvijek postojala. Prva zena samog Poslanika, znamenita Hatidza, bila je trgovac. To ne znaci niti zatvaranje mogucnosti obrazovanju zena. U torn kontekstu, treba podsjetiti da su neke od ranih prenosilaca hadisa bile zene. Povremeno su se takoder javljali veliki muslimanski ucenjaci zenskoga roda, a cinjenica da ih nije bilo mnogo ne stoji ni u kakvoj vezi s islamskim ucenjem. Na istu situaciju nailazimo i u tradicionalnim svjetovima krscanstva, judaizma, hinduizma i budizma, u kojima se, ustvari, ne javlja nista vise zenskih naucnika negoli je to slucaj u islamskom svijetu. Najvazniji aspekt koji treba razumjeti u ovome pitanju jest da se islam obraca svim ljudima, a ne samo muskom rodu, te da islamsko ucenje, mada se moze doimati izrazito patrijarhalnim i muskim, posjeduje takoder i vrlo snazan zenski element. Na to nailazimo ne samo na najvisem stepenu na kojem se cak i na bozanstvo ukazuje u zenskom rodu, kao i u muskom, ne samo kroz Bozija imena, ciji aspekti Ijepote, blagosti i milosti odrazavaju zenski rod, vec i kroz koncepciju ljudskog polozaja u kojem je pozitivna uloga data zenama jednako kao i muskarcima. Cinjenica da je islamsko drustvo stoljecima bilo u stanju snazno naglasavati strukturu porodice, ocuvati vjersku vaznost porodicnog zivota te temeljiti cjelokupnu strukturu islamskog drustva na porodicu; kao svojoj temeljnoj jedinici, dokazuje snazan naglasak koji islam pridaje odnosu muskaraca i zena te vaznosti zena u islamskom drustvu. Stavise, u islamskom drustvu zena je oduvijek igrala kljucnu ulogu. Cinjenica da je u toku svoje povijesti islam ipak dao velik broj zenskih pravnika, ekonomista ili doktora, kao sto je slucaj na Zapadu u 14. Kao sto je vec spomenuto, druge civilizacije u kojima islam nije bio dominantna vjera nisu, ustvari, dale nista veci broj zena angaziranih u raznovrsnim profesionalnim poljima negoli je to slucaj u islamu, i uzrok tome treba traziti negdje drugdje, aneu strukturi islamske vjere. Da bismo zakljucili s pitanjem polozaja covjeka u islamu, vazno je prisjetiti se da, s obzirom da islam tezi jedinstvu u svim domenima, on takoder nastoji izbjeci destruktivan natjecateljski dun i sukobe, bilo da se radi o sukobu medu spolovima ili razlicitim drustvenim klasama. Islam se suprotstavlja klasnom antagonizmu u marksistickom smislu tog pojma iz 13. Islam tezi uravnotezenju polozaja covjeka, u obje njegove forme - muskoj i zenskoj, te ljudskog drustva sa svim razlicitim tipovima ljudskih priroda koje cine to drustvo. Islam je uvijek bio i ostaje snazno protiv rasizma kao i protiv potpuno stratificirane strukture na koju mozemo naici u odredenim tradicionalnim drustvima. Islam je poput drustva ozenjenih redovnika: svako je bice direktno odgovorno Allahu i sudjeluje u vjeri, no ne povlaceci se iz svijeta vec sudjelujuci u njemu na razlicite nacine, ukljucujuci i instituciju braka. Brak je vrlo snazno naglasen u islamu, i u islamskom drustvu postoji snazno djelovanje na muskarce i zene da stupaju u bracne odnose. U islamskom drustvu je celibat vrlo rijetka pojava i u torn su drustvu muskarci i zene najcesce ukljuceni u sire porodicne strukture kroz razlicite oblike zenidbi koje sprjecavaju pojavu atomiza- cije drustva. Sve to stoji u vezi s islamskim konceptom covjeka koji je utemeljen na njegovom predstavnickom odnosu prema Allahu. Islam takoder vidi muskarce i zene u sirokoj mrezi meduodnosa u drustvu koje je u svojim slozenim i raznovrsnim odnosima ipak ujedinjeno i odrazava Allahovu Jedinost. Meduodnosenje samo po sebi jest ustvari eho i slika tewhida u ravni mnogostrukosti koja karakterizira ljudsko drustvo. Islam ne samo da posvecuje cini svetim zivot pojedinca, vec pokusava posvetiti i same socijalne strukture, dodjeljujuci vjerski znacaj svim socijalnim strukturama i funkcijama i utemeljujuci unutar drustva meduodnose koji niposto nisu utemeljeni na suprotstavljanju, takmicenju i sukobima interesa razlicitih klasa i grupa, vec trebaju ici za tim da ujedine raznorodne elemente u jedinstveno tijelo - ummet. Islam nastoji, kroz vjerske principe i institucije, ostvariti drustvo koje, u svom totalitetu jednako kao i u srcu svakog pojedinca, odrazava tewhid i predocava djelovanje Allahove Volje u zivotu covjecanstva. Svemir Kao sto je vec navedeno, Kur'an Casni ne obraca se samo covjeku vec, na stanovit nacin, i svemu od Allaha stvorenom. U mnogim se ajetima sam Allah zaklinje razlicitim kreacijama koje je On stvorio, kao npr. Suncem i Mjesecom ili razlicitim vocem, i u mnogima od svojih ajeta Casni Kur'an privlaci covjeku pozornost na nevjerovatnu mudrost koja se odrazava u Njegovom stvaranju. Na isti nacin na koji se Kur'an obraca praiskonskoj prirodi covjekovoj, on tako isto otkriva svjetlu dana kosmicku poruku ispisanu na liscu drveca, padinama planina i zvjezdanom nebu. Iz tog razloga se i kur'anski stavovi i fenomeni prirode nazivaju ajetima i Kur'an upucuje na obje vrste ovih ajeta, i u covjekovoj dusi kao i unutar sveg stvorenog, na znakove i navjestaje Allaha, kao sto se i navodi u poznatom ajetu: Pokazivat cemo im Mi Znake Nase u prostranstvima svemirskim, i u njima samim, sve dok im jasno ne bude daje Kur'an lstina. Prema islamskoj tacki gledista, svijet je stvoren od Allaha, On ga uzdrzava i Njemu se sve vraca. Jedno je od brojnih znacenja ajeta: On je Prvi, i Posljednji, i Vidljivi, i Nevidljivi! LV1 1 :3 da je Allah pocetak i kraj svemira. On je takoder i unutrasnje znacenje svih stvari te cak i izvanjski znakovi ili izvanjski aspekti stvari odrazavaju Njegova imena i kvalitete. Cjelina svijeta koji poznajemo i koji mozemo iskustveno spoznati stvorena je od Allaha. Taj svijet nije vjecan, mada Allahov cin stvaranja nema, naravno, izvorista u vremenu; u protivnom, postojala bi promjena u Bozijoj Prirodi, a koju islam ne prihvaca. Citav kosmicki red, onakav kakav mi vidimo i znamo, ima svoj pocetak i kraj. Pocetak izvire iz Bozije Naredbe Kun feyekun: Budi! XXXV1:82 i on Mu se vraca. Stavise, Allah posjeduje moc da uvijek iznova stvara, da stvori novu kreaciju, na koju Kur'an upucuje kao na novo stvaranje khalqun dzedid. Musliman, tako, mora neprestano biti svjestan stvorene prirode svijeta u kojem zivi. Svemir nije neki nezavisni vid zbiljnosti. U svakom trenutku svog postojanja ovisi o Bozijem uzdrzavanju. Uz to, njegova pravila, sklad i uredenost - sve to dolazi od Allaha. Nevje- rovatan sklad stvorenog reda odraz je tewhida, odraz je manifestacije Jednoga u svijetu mnogostrukosti i mnostva. Musliman zakone prirode ne shvaca kao neovisne zakone koji slijede svoje vlastite tokove, kao da svijet posjeduje svoju ontolosku neovisnost. On zakone prirode shvaca kao odraze Allahove Mudrosti i kao rezultat Njegove Volje. Allah je Onaj koji je odlucio da Sunce svako jutro izlazi na istoku i zalazi na zapadu, da neka stvorenja lete zrakom, a neka plivaju morima. Nevjerovatno je koliko ajeta u Kur'anu upucuje na najdublje zakone koji upravljaju svijetom prirode. Daleko od toga da se suprotstavlja covjekovom upoznavanju svijeta prirode! Kur'an, naprotiv, neprestano potice covjeka da proucava ovaj svijet prirode, ali u mjeri dok je to poznavanje svijeta korisno za spoznavanje Allaha i uvijek utemeljeno na svijesti da taj svijet nije sasvim neovisan vec da njegovo postojanje, zakoni, sklad i mijene proistjecu iz izvora sveg bitka, a to je Allah. U dubljem smislu, moglo bi se reci daje sva priroda u islamu, u znacenju da je u potpunosti predana Volji Allaha. Sve stvoreno slijedi prirodu koju mu je Allah dao. Stablo kruske uvijek nosi kruske, riba uvijek ostaje vjerna prirodi ribe, a ptica prirodi ptice. Jedino je covjeku data sloboda da se pobuni protiv svoje vlastite, praiskonske prirode. Stoga je stvoreni svijet Hi svijet prirode covjeku stalni podsjetnik sta znaci biti savrseni musliman u smislu predaje Allahovoj Volji. Kur'an, dodjeljujuci covjeku moc da vlada svim ostalim stvarima, kroz cinjenicu da je Allah naucio Adema alejhi's- selam imenima svih stvari, daje covjeku i odgovornost cuvara sveg stvorenog. Teskhir ili potcinjavanje prirode ne znaci sebicno i slijepo osvajanje i dominaciju nad prirodom. To podrazumijeva zivot u skladu s prirodom, nalazenje u prirodi Allahove Mudrosti i mudro koristenje prirodnih darova, u skladu s covjekovim krajnjim ciljem, a taj je da zivi kao dobar musliman sa spoznajom povratka svom Stvoritelju. Moralni zakoni u islamu, u stanovitom smislu, prelaze okvire ljudskog drustva i obuhvacaju zivotinje, biljke, minerale i, ustvari, sav nezivi svijet. Zivjeti kao dobar musliman na ovome svijetu znaci u svemu vidjeti Allahovu Mudrost i brinuti za sve sto je On stvorio kao sto i On sam brine za nas i sve sto je stvorio. Dobar musliman mora uvijek imati na umu da je Allah Onaj koji je stvorio, uzdrzava i odrzava izuzetan sklad, raznolikost i Ijepotu svijeta prirode i koji je ostalom stvorenom dodijelio prava, a covjeku odgovornost za njih. Eshatologija Stranice Casnoga Kur'ana prepune su upucivanja na smrt, zivot na onome svijetu, Allahov sud covjekovih djela, kraj svijeta i ponovno ozivljavanje. Malo se tema u Kur'anu i hadisu tako cesto ponavlja i ima toliko istaknuto mjesto kao ono sto se na arapskom podrazumijeva terminom el-me'ad, terminom koji treba shvatiti i kao eshatologiju i kao ponovno ozivljenje. Nemoguce je, dakle, raspravljati o ucenju islama, a ne upozoriti na veliku vaznost koju eshatolosko ucenje u islamu ima ne samo za covjekov konacni cilj vec i za njegov zivot na ovome svijetu. Najveci dio islamskog eshatoloskog ucenja sadrzan je u posljednjim surama Kur'ana, no ono se javlja i u ostalim dijelovima Svetog Teksta. Isto tako, i sve kanonske zbirke hadisa sadrze posebna poglavlja posvecena eshatoloskim pitanjima. Poslanik je, alejhi s-Selam - u svakome trenutku podsjecao svoje ashabe na blizinu smrti. On je bio taj koji je rekao: Umrite prije nego sto umrete, i za njega se navodi da je savjetovao muslimane da zive onako kao da ce sutra umrijeti i kao da ce zivjeti jos hiljadu godina. Poslanik je, takoder, podsjecao svoje ashabe na besmrtnost ljudske duse, Allahov sud za nasa djela i na vjecne posljedice nasega zivota i djelovanja na ovome svijetu. Tako su, od samih pocetaka islamske povijesti, muslimanski mislioci bili zaokupljeni pitanjima eshato- logije i svaki musliman zivi s punom svijescu eshatoloskih realiteta. Zapocnimo, prvo, s ucenjima islama koja se ticu onog pitanja eshatologije koje se bavi ljudskim bicem kao pojedincem. Prema islamu, ne postoji samo zivot na ovom, vec i na onom svijetu. Sve bi se ucenje islama raspalo ako bi vjecni zivot ili zivot na onome svijetu bio negiran. Onaj svijet ili el- akhireh svakoj generaciji vjernih muslimana ocrtava se kao ziva, konkretna i sredisnja realnost i Kur'an podsjeca covjeka da: Zbilja, Onaj svijet bolji je za tebe od Svijeta Ovoga XC1 1 1 :4. Na stranicama Kur'ana i hadisa uci se da Allah promatra sva nasa djela, da ce nasa nagrada za dobra djela biti uvecana, a da moramo snositi posljedice za zla djela. Ovaj je svijet, ustvari, poput polja na kojem su nasa djela zasadena poput sjemenja. Ona izrastaju u biljke, koje se potom zanju na onome svijetu. Ova se slika, u brojnim, raznorodnim oblicima, javlja u islamskom ucenju ukljucujuci ovdje i hadis: Ovaj je svijet ahiretska njiva. Ljudski je zivot ureden na takav nacin da za djela koja cinimo na ovome svijetu, danas i ovdje, posljedice sezu ne samo nakon ovog trenutka i izvan izravnih okvira samog cina vec cak i izvan ovog svijeta, jer one utjecu na nasu besmrtnu dusu. Ovdje se jos jednom susrecemo s meduigrom Allahove Pravicnosti i Milosti i koja se ne moze svesti tek na jednostavno knjigovodstvo i obracunavanje. Veliki grijeh koji pocini neko od Al- lahovih stvorenja moze mu biti od Allaha oprosten ako ta osoba moli za oprost i pokaje se iz dubine svog srca, dok manji grijeh, ako trajno nagrduje dusu, moze, ustvari, na njoj ostaviti vjecne posljedice, sto moze dovesti do kazne na onome svijetu. Sta je veliki, a sta manji grijeh, sta Allah oprasta, a za sta ne daje oprost, kako ce covjek zivjeti nakon trenutka smrti - izrazito su slozena pitanja koja ukljucuju misterij Bozije Milosti i Bozije Pravicnosti i koja se, dakle, ne mogu svesti na jednostavne formule. Pa ipak, odredbe islama vrlo su jasne. Prema njima, oni koji zive u dobru, - u dobru i umiru, i covjekovo je stanje nakon smrti povezano s cinjenicom kako je zivio na ovome svijetu. Onaj ko zivi u skladu s nacelima islama, zivjet ce sretan u razlicitim Dzennetima koje Kur'an opisuje na tako prekrasan nacin, simbolickim jezikom koji je karakteristican za mnoge kur'anske opise, kao npr. Oni, pak, koji cine zla djela i za njih se ne kaju, bit ce suoceni s patnjama Dzehennema Pakla , o kojima Kur'an takoder neprestano govori, kao npr. Zato sto lazu, njima bolna patnja pripada! A ogavno li je to bora viste! Dakle, prvi vazan element koji treba zapamtiti u domeni eshatologije jest taj da ona ima vrlo snazne eticke implika- cije. One su da covjek mora zivjeti na ovome svijetu u skladu s moralnim nacelima ne zbog straha od nekog vanjskog zakona, policije ili drzave vec zbog straha od Allaha. Ljubav prema Allahu i spoznaja Allaha utemeljene su na fundamentalnom strahu od Njega i zato se kaze re'su'l-hikmeh mekhaf- etullah. Strah od Allaha sustina je mudrosti. Taj je strah povezan ne samo s Uzvisenoscu Allaha vec i s covjekovom velicinom - zbog cinjenice da nam je data odgovornost postojanja kao ljudskih bica te da nam je podarena slobodna volja da ili slijedimo Allahovo ucenje ili da se pobunimo protiv njega. Mi ne posjedujemo mogucnost umanjivanja znacaja ljudskog polozaja, kao kad ne bismo bili slobodni, ili kad ne bismo bili Allahovi predstavnici na Zemlji To nam nije moguce. Za nasa djela snosit cemo nakon smrti posljedice koje ne mozemo izbjeci. I upravo zato sto smo ljudska bica, nas zivot nije u potpunosti unisten u trenutku smrti. Tacnije, zivot duse i duha nastavlja se nakon smrti tijela. Zbog svih ovih zbiljskih cinjenica, moramo zivjeti na zemlji u skladu s moralnim principima. Moramo izbjegavati ono sto je zlo ili tacnije ono sto Kur'an i hadis smatraju zlim. Moramo zivjeti u skladu s Voljom Allaha, onako kako je ona objavljena u Kur'anu te prosirena i dodatno pojasnjena hadisom i sunnetom. Eshatoloske cinjenice zivota pojedinacnog ljudskog bica vrlo su detaljno opisane u kasnijoj islamskoj literaturi, napose u komentarima Kur'ana i komentarima hadisa. Mnogo je knjiga na arapskom jeziku i drugim islamskim jezicima utemeljeno na ova dva izvora - Kur'anu i hadisu, a koja opisuju stanja duse nakon smrti. Postoje takoder i brojna tradicionalna djela koja se bave pitanjem stanja covjeka u trenutku smrti, obicaja vezanih uz rituale sahrane tijela, prikladnih molitvi i kur'anskih ucenja koja treba vrsiti u trenutku smrti i pokopa, kao i ostalih obicaja vezanih uz posthumno stanje umrlog. Oni postoje kako bi olaksali put umrlom od ovog do onog svijeta. U tradicionalnim izvorima nailazimo na vrlo detaljne opise iskustva triju razlicitih stanja koje ljudska dusa iskusi nakon smrti, ono: Dzenneta, Cistilista i Dzehennema. Mi cemo proci kroz jedno od ovih stanja ovisno o tome ko smo, sta smo i kako smo zivjeli na ovome svijetu. Na stanovit nacin, mi tkamo nase uspinjanje tijela kroz svoja djela i na temelju onoga sto smo istkali svojim vlastitim djelima ulazimo u jedno od stanja nakon smrti, a koje odgovara nasem zivljenju. Neka su od ovih stanja velicanstveno opisana u Kur'anu, a neka u hadisu. Postoji, sve u svemu, vrlo razradeno islamsko ucenje koje se tice razlicitih stanja nakon smrti, a koje nalazimo u oba izvora islamske Objave i njihovim kasnijim komentarima. Postoji, uz to, i pitanje Allahovog suda nasih djela, pitanje mosta sirat preko kojeg duse moraju prijeci nakon Dana uspinjanja, vage mizan koja vaze nasa dobra i losa djela kao i ostali elementi koji, prema Kur'anu i hadisu, cine eshatoloske istine o pitanju pojedinacnog ljudskog bica. Sve je ovo ucenje utemeljeno na vrlo detaljnom i jasnom insistiranju Kur'ana na cinjenici besmrtnosti ljudske duse i ponovnom ozivljenju covjeka - ozivljenju ne samo duse vec i tijela el-me'adu'l- dzismani. Ponovno ozivljenje tijela ustvari je jasno ucenje pravovjernog islama kroz sve njegove skole. Ne radi se samo o pitanju prozivljavanja duse i njena zivljenja nakon smrti. Na Sudnjem danu, tijelo ce, jednako kao i dusa, biti ponovno ozivljeno pred Allahom. Sto se tice Sudnjeg dana svijeta yewmu'l-qiyameh , treba se razluciti izmedu pojedinacnog iskustva eshatoloskih istina i eshatoloskih cinjenica koje se ticu citavog covjecanstva. Najcesce se Smak svijeta, ustvari, ne odnosi na smrt pojedinca vec na konacni svrsetak sadasnjeg covjecanstva, ne na ono eshatolosko iskustvo koje mora prozivjeti svako od nas u trenutku svoje smrti vec na iskustvo samog sadasnjeg covjecanstva. Islamsko ucenje termin el-qiyameh koristi za kosmicka eshatoloska zbivanja koja su okrunjena ponovnim ozivljenjem covjecanstva kao i ponovnim ozivljenjem pojedinacnog bica. Tacnije, islamski izvori razlikuju izmedu velikog Smaka svijeta, el-qiyametu 'I- kubra, koji je smak kosmosa nakon kojeg slijedi Sudnji dan citavog covjecanstva kao i individualna smrt, i Sudnji dan el-qiyametu's-sugra koji dusa prolazi nakon trenutka smrti. Sta se dogada izmedu smrti pojedinca i Smaka svijeta citavog covjecanstva predmet je rasprave razlicith skola islamske misli i o tome se ne moze raspravljati u ovoj knjizi jer taj problem ukljucuje vrlo slozena teoloska i filozofska pitanja. Kur'an takoder upucuje na eshatoloske cinjenice koje se ticu citavog covjecanstva. Kao sto je vec receno, islam vjeruje da ovaj svijet u kojem mi zivimo nije vjecan. On ima svoj pocetak i kraj, nakon kojeg ce Allah stvoriti nove svjetove, jer On je uvijek Stvaralac, El-Khaliq. No, sadasnji svijet stvorenje s jasno odredenim pocetkom i imat ce jasan kraj, odreden eshatoloskim istinama. Prema tradicionalnim izvorima, ove istine ukljucuju, na prvom mjestu, pojavu licnosti Muhammeda el- Mehdija. Njegova je pojava anticipirana na temelju Poslanikova hadisa u kojem je receno: Kada ugnjetavanje i nepravicnost prekriju zemlju, pojavit ce se pripadnik mog plemena cije ce ime biti isto kao i moje. Tako stoljecima, muslimani, i siije i sunnije, vjeruju u pojavu osobe koja ce biti Mehdi - Onaj koji je upucen, koji ce dokinuti nejednakosti, ponovno uspostaviti vladavinu islama kao i pravdu i mir na citavom svijetu. Njegova ce vladavina, ipak, biti prilicno kratka i nakon nje slijedit ce povratak Isaa a. Stavise, muslimani takoder smatraju, kao i krscani, da ce se on ponovno pojaviti u Jerusalemu i da ce taj grad biti mjesto gdje ce se zbiti krajnje eshatoloske istine. Islam, ipak, za razliku od krscanstva, vjeruje da su uloge Mehdija i Krista povezane jedna s drugom te njihova pojavljivanja kao dio iste, glavne eshatoloske istine. Dok ce Mehdi vladati na zemlji nekoliko godina, pojava Krista podudarit ce se s okoncanjem sadasnje povijesti covjecanstva i vremena, onako kako ga mi obicno dozivljavamo. Zavrsit ce se povijesno vrijeme i nakon njega nastupit ce Smak svijeta, konacni sud svih ljudskih bica, vaganje dobrih i zlih djela, odredivanje ko ce obitavati prostore Dzenneta, Cistilista, a ko Dzehennema, te okoncanje povijesti kosmosa. Ovi vrlo slozeni dogadaji opisani su u islamu na takav nacin da nijedan covjek, bez obzira koliko nastojao, ne moze odrediti tacno kad ce taj Cas nastupiti. Naime, postoji i Poslanikov hadis u kojem on kaze da su svi oni koji predvidaju vrijeme nastupanja Smaka svijeta lazljivci. Pa ipak, svi muslimani vjeruju da ce se taj trenutak zbiti, tj. Mnogi detalji ovog ucenja obicno su zanemareni u svakodnevnom zivotu prosjecnog muslimana koji o njima ne meditira ni razmislja. U domeni je teologa, filozofa i ostalih autoriteta u vjerskim pitanjima da se bave njihovim krajnjim znacenjem. No, sto se tice posljedica ovih pitanja ocekuje se od svih muslimana da o njima promisljaju. Kao prvo, svi cemo umrijeti, bilo da smo nepismeni ili veliki poznavaoci vjerskih pitanja, kraljevi ili prosjaci; dakle, zbiljnost smrti ili sudbina ljudske duse nakon smrti briga su svakog ljudskog bica. Ne samo svaki musliman, vec i svako ljudsko bice, bilo da je musliman, krscanin, Zidov ili neko drugi, prirodno razmislja o svojoj smrti. Posljedice eshatoloskog ucenja islama prisutne su za korist svih muslimana i o njima su promisljali svi ljudi i na vrlo razlicite nacine, od najjednostavnijih, narodnih i bapskih prica do najznanstvenijih i najintelektualni- jih izlaganja u kojima su ove istine predstavljene metafizickim i teoloskim terminima. Vazna lekcija, sto se tice opceg ucenja islama, jest stalno imati na umu zbiljnost smrti i zivota na onome svijetu, konacnih posljedica nasih djela i nase odgovornosti prema Allahu za ono sto cinimo. Skupocjeni dar ljudskog zivota, u kojem nam je, miloscu Allaha, data sloboda djelovanja i prihvacanja Allahovog ucenja na temelju nase slobode, a ne prisile, treba uvijek imati na umu. Bez eshatoloskih zbiljnosti, ostala bi vjerska ucenja izgubila znatan dio. To bi se odista dogodilo buduci, sto god covjek ostvari na ovome svijetu, uvijek je izvjesno da ce ta dostignuca na kraju posmuti i nestati. Najveca materijalna dostignuca, ne samo pojedinaca vec i citave civilizacije, mogu i, ustvari, doista odumiru. Jedino eshatoloske istine stavljaju u srediste interesa trajne, stalne i vjecne posljedice covjekovih djela, upravo zato sto su ljudska bica stvorena za besmrtnost i vjecni svijet. Prosjecan musliman zivi s nadom ulaska u Dzennet u trenutku smrti. On, dakle, nastoji zivjeti u skladu sa serijatom, biti samilostan, pun oprosta i velikodusnosti, izbjegavati laz, prijevaru i klevetu, a da i ne govorimo o vecim grijesima, poput ubojstva ili nalazenja Allahu druga, sto se smatra najvecim grijehom u islamu. U islamskom ucenju postoji vrlo delikatna i prekrasna harmonija izmedu strogosti Allahovih zakona i milosti koja iz Njega izvire, kao sto potvrduju Njegova Imena Er-Rahman, Milostivi, Er-Rahim, Samilosni, i El- Gafgr, Onaj koji oprasta. Allah od covjeka ocekuje pravicnost, moralnost i krijepost, no kako je On svjestan covjekove slabosti, On mu takoder oprasta i samilostan je nad njim. Tradicionalni islamski zivot traje stoljecima u ovoj izuzetnoj umjerenosti koja karakterizira oba elementa, i pravicnosti i samilosti, izgradajuci generacije i generacije muskaraca i zena, mnogih izuzetnih moralnih kvaliteta, koji zive u strahu od Allahove kazne, ali i u nadi u Njegov oprost. Time su u islamskom drustvu zazivjeli krijepost i moral, a to drustvo mora uvijek odrazavati istine izvan ovog svijeta na isti nacin na koji nasa djela odjekuju izvan ovog svijeta prostora i vremena u kojem se zbivaju, odzvanjajuci u svijetu vjecnosti. Trece poglavlje SERIJAT Serijat ili islamski Boziji zakon zauzima sredisnje mjesto u islamskoj vjeri do te mjere da se muslimana moze definirati kao onoga koji prihvaca legitimnost serijata cak i ako on ili ona nisu u mogucnosti prakticirati sve njegove odredbe. Serijat je, prema autenticnoj islamskoj doktrini, konkretno postvarenje Allahove Volje za potrebe ljudskog drustva. Jedino je Allah zakonodavac, Seri', Onaj koji stvara zakone, i jedino su Njegovi zakoni obvezujuci i trajni u ljudskom zivotu. To ne znaci da se serijat ne moze primijeniti i izrastati ovisno o razlicitim okolnostima, poput rasta stabla ciji korijen i deblo ostaju cvrsti i ne mijenjaju prirodu mada njegove grane rastu iz godine u godinu. Serijat je u nacelu sadrzan u Kur'anu i jedino u Casnom Kur'anu, ali to je u nacelu. Kako bi se ocitovao, postojala je potreba za, na prvom mjestu, naravno, hadiskom literaturom i Poslanikovim sunnetom. Pos- lanikje kroz svoju praksu i kazivanja upoznao islamsko drustvo s Bozijom Voljom te su tako njegov sunnet i hadis, uz Kur'an, drugi fundamentals izvor islamskog prava. Rano islamsko drustvo zivjelo je uz postojanje ovih dvaju realiteta. Kur'an je bio uvijek prisutan, a Poslanikova praksa, koju su njegovi ashabi i prva generacija nakon njih imitirali, bila toliko poznata da je citavo drustvo na stanovit nacin bilo uronjeno u nju. U ranom periodu jos nisu postojale kodificirane skole prava. Razlicite interpretacije serijata i serijat sam nisu bili kodificirani i oblikovani u pravnim knjigama kao sto kasnije nailazimo, ali bila je prisutna realnost zivljenja u serijatu. Kako su ljudi zivjeli i ponasali se, kako im je bilo sudeno, koje su kazne i nagrade dobivali, kako su se vrsile transakcije, da i ne govorimo o dijelu serijata koji se bavi vjerskom praksom, sve je to bilo prisutno u najranijim generacijama i sluzilo je kao model u kasnijim stoljecima islamske povijesti. Ustvari, upravo je opasnost od postepenog udaljavanja kasnijih generacija od izvora islamske Objave i postepeno zaboravljanje blistavog primjera Poslanika, kao savrsenog ovaplocenja islama i savrsenog prakticara i siri- telja Bozijeg zakona, potakla velike pravnike i ucenjake islamskog prava da kodificiraju serijat prema razlicitim skolama. Tada se u islamu, kao vjeri brojnih naroda sirom Svijeta, a ne samo jednog naroda, javlja potreba razvoja razlicitih interpretacija Bozijeg zakona unutar sebe. Tako su postepeno, na temelju oba fundamentalna izvora, Kur'ana i hadisa, muslimanski pravnici, fuqaha', poceli elaborirati metode proiz- lazenja razlicitih posljedica iz ova dva izvora, a neki principi izvan ova dva izvora, kao, npr. Prvi veliki ucitelj prava bioje Imam Dza'fer es-Sadiq, potomak Poslanika, kojeg postuju sunnije i si'ije. On je bio ucitelj Imama Ebu Hanife, jednog od utemeljitelja cetiriju pravovjernih skola sunnijskog prava koje su do danas prezivjele, tzv. Imam Dza'fer, koji je zivio u II. Nakon njega, pravnici su postepeno poceli razvijati serijat, i u sunnijskom i u si'ijskom krugu, i osobito se medu sunnijama mnogo toga dogodilo u slijedeca dva stoljeca, sve dok se na kraju nisu utemeljile glavne skole serijata koje su prezivjele sve do danas. Te su skole sljedece: skola Ibni Malika, poznata kao malikijska skola, skola Imama Ahmeda ibni Hanbela, utemeljitelja hanbelijske skole, skola Imama Ebu Hanife, utemelijtelja hanefijske skole, te skola Imama Safi'ija, utemeljitelja safijske skole. U sunnijskom su se svijetu javile jos neke skole, poput zahirija, no one su postepeno odumirale i jedino su preostale ove cetiri glavne pravne skole. Danas, u islamskom svijetu, citava sjeverna i zapadna Afrika slijedi malikijsku skolu koja je nabliza medinskoj praksi. Velik broj ljudi u Siriji i Saudijskoj Arabiji priklanja se hanbelijskoj skoli koja je najstrozija u svom priklanjanju Kur'anu i sunnetu i ne oslanja se, kao ostale pravne skole, na neke druge principe, vec ih, stavise, odbacuje. Safijsku skolu slijedi najveci broj Egipcana i stanovnika jugoistocne Azije, tacnije Malezijci i Indonezijci, a hanefijsku skolu, koja je bila sluzbena skola Osmanskog carstva, do danas slijede Turci i najveci broj muslimana Indijskog potkontinenta. Sto se tice dza'ferijske skole, ona je preostala kao jedina pravna skola za doktrinu o dvanaesterici imama sitskog islama i ona je oficijelna skola gdje god je do danas ova si'ijska doktrina prezivjela, kao npr. Postoje, uz to, i zejdijska i ismailijska pravna skola koju slijede zejdije iz Jemena, i ismailije koje susrecemo u Indiji, Pakistanu, Iranu, Istocnoj Africi i u nekim manjim podrucjima Sirije, Egipta kao i zapadnog svijeta. Sadrzaj Serija ta U klasicnim serijatskim djelima obicno je sadrzaj Allahova zakona podijeljen u podrucja koja se bave pitanjem obreda bogosluzja, tj. Proucavajuci teme koje se obraduju u ovim podrucjima moze se uociti da serijat obuhvaca ne samo vjerski zivot pojedinca ili cak citave zajednice vec dotice i svaki domen ljudske aktivnosti, ukljucujuci i onu ekonomsku, socijalnu i politicku. Sto se tice prvog dijela serijata, tj. Sve serijatske skole sadrze vrlo detaljno ucenje o pitanju ovih obreda. Postoje obicno citava poglavlja u knjigama ili posebne knjige posvecene namazima. Ta se djela bave pitanjima ritualnog pranja, osobne cistoce higijene , stanja tijela, misli i srca koji su nuzni prilikom vrsenja namaza, pokreta tijela i rijeci koji se prilikom namaza vrse i izgovaraju, razlicitih vrsta molitvi, bilo da se radi o pet kanonskih, dnevnih namaza ili skupnih namaza petkom ili molitava koje se vrse na razlicite islamske mubarek- dane kao one na kraju mjeseca ramazana i po svrsetku hadza ili posebnih molitvi u trenucima kada se osjeca strah, izrazava nada i si. Postoje takoder i razradena poglavlja u serijatskim djelima posvecena valja- 1 nim preduvjetima nuznim za obred namaza. Neki su od tih uvjeta izvanjski, kao npr. Ostali su preduvjeti unutrasnje prirode i ticu se posjedovanja normalnog stanja svijesti za vrsenje namaza, dakle da osoba nije u alkoholiziranom stanju, mentalno poremecena ili psihicki dementna te da je vodena cistocom namjere i pravilnim unutrasnjim stavom prema Allahu. Isto vrijedi i za ostale glavne obrede. Oni dijelovi serijat- skih radova koji se bave pitanjem posta iznova, s jedne strane, naglasavaju vanjske preduvjete posta, kao npr. Djela o postu bave se takoder i socijalnim i dobrotvornim aspektima posta, kao npr. Sto se tice hadza, postoje takoder citava poglavlja i knjige posvecene vrlo slozenim i teskim obredima hadza, pocevsi od ekonomskih preduvjeta koje treba zadovoljiti prije odlaska na hadz, a to znaci da posjeduje nuzna sredstva od kojih njegova porodica moze biti zbrinuta za period od najmanje godinu dana te da niko od njegovih najblizih susjeda nije tako siromasan da mu je silno potrebna pomoc kao i neki ostali preduvjeti, sve do poblizeg opisivanja samog puta i nosenja posebne odjece, ihrama. Postoje, takoder, i uputstva za sve razlicite namaze, pokrete i obrede koje treba obaviti, kao npr. I u pitanju hadza postoje takoder unutrasnji preduvjeti s obzirom da svaki obred ima svoj unutrasnji i svoj vanjski aspekt, koji u ovom slucaju ukljucuje osjecaj odvajanja od svijeta, trazenja Allahova oprosta, osjecaja potpune jednakosti svih vjernika pred Allahom, kao sto ce to biti na Sudnjem danu, kao i gubitak svakog ponosa i svih socijalnih razlika utemeljenih na izvanjskim elementima. Hadz takoder ukljucuje i priblizavanje Allahu kroz posjecivanje Njegove Kuce, kao i ponovno stjecanje savrsenog stanja kruzenjem oko Kabe, a to je dzennetsko stanje u kojem je zivio predak covjecanstva, Adem, ponovno ozivljavanje i spoznavanje cistoce vjere poslanika Ibrahima alejhi's-selam, kao i ostala slicna iskustva. O pitanju vjerskog poreza, zekjata, kojem su u dza'ferijskom mezhebu pridodate odredene druge vrste vjerskog poreza, kao npr. Sto se tice pitanja dzihada, nisu sve serijatske skole torn pitanju posvetile posebna poglavlja, no oduvijek su se vodile obimne rasprave koje se ticu uvjeta u kojima treba proglasiti vanjski dzihad. Vecina pravnika smatra da kad su u opasnosti opstanak islamske zajednice ili granice Islamskog Svijeta, treba objaviti dzihad te da stalno treba voditi dzihad protiv sila zla. Svi aspekti ibadeta, obreda bogosluzja, u serijatu jasno odreduju i izvanjske i unutrasnje uvjete nuzne za obred bogosluzja na nacin koji bi Allahu bio prihvatljiv, u skladu s normama koje je On Sam odredio za ljudska bica, kroz ucenje Casnog Kur'ana i kroz norme koje je uspostavio Blagoslovljeni Poslanik. Morali pravo S ovim je aspektom serijata usko povezano pitanje morala. U islamu, moral nije neki apstraktan ideal. Naravno da su vrline dobrote, velikodusnosti i milostivnosti snazno naglasene, no te su vrline na konkretniji i odredeniji nacin definirane u samom serijatu. Svi principi moralnog djelovanja i svi aspekti moralnosti sadrzani su, u nacelu, u Kur'anu, no konkretizirani su kroz ucenje serijata. U serijatu se nalazi od- govor na pitanje kako se opci moralni princip, kao npr. U islamu, covjek ne odreduje sam sta je pravicno i sta je velikodusno, vec se oslanja na Bozije odredbe, no vazna je uloga data i covjekovoj savjesti koju je Allah usadio u svako ljudsko bice. Za odredene, temeljne aktivnosti serijatom su odredene norme, no za svaku vrstu ljudske aktivnosti ostavljena je mogucnost covjeku da primijeni islamsko eticko ucenje, prema diktatu svoje vlastite savjesti. Dakle, nista nije mehanicko niti zasljepljujuce u islamskoj etici kao sto neki tvrde. Cinjenica je da islam covjeku odreduje konkretne upute koje treba slijediti, ali ostavlja i siroko podrucje ljudskog zivota otvoreno covjeku da primjenjuje principe islamskog morala kao Allahov rob, kojem je podarena savjest, aql i sposobnost rasudivanja. Musliman ima obaveze koje je duzan izvrsiti prema Allahu, obaveze prema sebi samome, svojoj porodici svom neposrednom okruzenju, drustvu u sirem smislu, ukljucujuci, na kraju, i citav Ummet, tj. U serijatu su jasno razlucene sve ove duznosti. Sta su prava Allaha, huququllah? Ona, prije svega, ukljucuju Njegovo posjedovanje nase duse i, otuda, i nasa potreba da posvetimo svoje zivote i plodove naseg djelovanja samo Njemu. O ovom se pitanju na razlicite nacine raspravlja, bilo direktno ili indirektno, u serijatskim radovima kao, naravno, i u kur'anskim komentarima iz kojih i isijava ovo znanje. Covjek ne posjeduje prava sam po sebi; ona su mu data od Allaha kad ispuni obaveze koje ima prema Njemu, a te su obaveze, kao sto je vec ranije receno, utemeljene na cinjenici da je covjek sklopio savez s Allahom el-mithaq. Na temelju toga saveza, covjeku su date moc, sposobnosti i mogucnosti koje posjeduje, ali i duznosti koje ima prema Allahu. Ove duznosti ukljucuju, naravno, svjedocenje Allahove Jedinosti, obavljanje namaza i djelovanje covjeka kao Allahova predstavnika na zemlji. Jednako tako, covjek ima i obaveze prema sebi samome. On mora brinuti o zdravlju svoga tijela; dakle, covjek ne smije pociniti samoubistvo. On mora brinuti o svojoj besmrtnoj dusi i stalno misliti na njeno spasenje. Covjek mora prihvatiti teret ljudske sudbine, a to je da je Allahov predstavnik na zemlji i prihvatiti sve darove koje mu je Allah, kao ljudskom bicu, podario. Potom, covjek ima i odredene duznosti prema svojoj porodici. Islam uvijek iznova naglasava vaznost porodice i postivanja roditelja, i oca i majke, kao i vaznost sire familije koja je u islamu sredisnja jedinica drustva, prije negoli pleme ili neki drugi, pred-islamski oblici drustvenog udruzivanja i oni koji nisu postojali samo u Arabiji vec i u drugim podrucjima. U Kur'anu i hadisu su, naravno, sadrzana ucenja o duznostima prema roditeljima, djeci, braci i sestrama i siroj porodici, no ona su u pravnom obliku formulirana u serijatu. Neke su od ovih duznosti ekonomske prirode i bave se pi- tanjem nasljedstva i si. Covjek takoder ima duznosti i prema zajednici koja ga neposredno okruzuje, pocevsi s prvim susjedima. Tradicionalno islamsko drustvo razvija vrlo snazan osjecaj dobrosusjedskog identiteta jer covjekovo je neposredno okruzenje ono s kojim je u osjecanju i dodiru u svakome trenutku. Osobni kontakt sa susjedstvom temelj je iz kojeg izrasta svijest o siroj zajednici ukljucujuci cjelinu Ummeta, a potom, izvan okvira islamskog drustva, odgovornost prema citavom covjecanstvu. Serijat iznosi ucenja o odnosu prema drugim ljudskim bicima, mada se o mnogim nepravnim aspektima odnosa s pripadnicima drugih vjera raspravlja ne toliko u serijatskim tekstovima koliko u drugim oblicima iskaza islamske misli, a o kojima ce biti govora kasnije. I na kraju, sto se tice odnosa prema svemu stvorenom, u serijatu postoje zakoni koji se bave pitanjem odnosa ljudi prema zivotinjama, biljkama, vodi i zemlji, s Allahovom kreacijom u najsirem smislu. Covjek se poducava da o njima treba brinuti te da prihvati njihovo pravo na postajanje, zajedno uz postojanje covjeka. Serijat ne prihvaca slijepu dominaciju i iskoristavanje stvorenog, bez covjekova promisljanja njihovim pravima kao i promisljanjima o svojim duznostima prema torn stvorenom svijetu. Pravni odnosi Glavni aspekt serijata tice se socijalnog, ekonomskog i politickog ucenja i obicno se stavlja u kategoriju pravnih odno sa mu'amelat , mada se ponekad, u torn kontekstu, ne raspravlja eksplicitno politicki aspekt serijata. Pa ipak, za nasu raspravu u ovoj knjizi, socijalni, politicki i ekonomski aspekti mogu se povezati u jedno i tvoriti drugu veliku cjelinu serijata, kako bi se razlikovala od one prve, koja se bavi iskljucivo raznorodnim obzirima ibadeta. Drustvo Islam zamislja drustvo u kojem postoje snazne veze izmedu njegovih clanova, utemeljene na, s jedne strane, potcinjenosti Allahu i, s druge strane, tijesne veze bratstva i sestrinstva izmedu clanova tog drustva. Koncept bratstva, ukhuwweh, na arapskom jeziku, toliko je snazan da se u tradicionalnom islamskom drustvu ljudi obracaju jedni drugima s ekh ili ekhi, u znacenju: brate ili moj brate, i isto tako se zene medusobno oslovljavaju terminom sestre, naglasavajuci ideju porodice koja, na stanovit nacin, zahvaca citav islamski svijet. Moglo bi se reci, ustvari, da je socijalna realnost islamskog drustva, onako kako je koncipirana u Kur'anu i hadisu i ostvarena u islamskom tradicionalnom drustvu u velikoj mjeri, ali ne savrseno, utemeljena na dva pola zbiljnosti: prvi je onaj islamskih naroda, Ummeta, brojnog i, stoga, nedokucivog islamskog svijeta koji se ne moze sagledati u svojoj cijelosti i koji se iskustveno spoznaje na unutrasnji i duhovni nacin, i drugi pol, onaj neposredne porodice. Moglo bi se reci da ta dva pola, onaj ummeta i onaj neposredne porodice, podrazumijevaju najvazniju drustvenu stvarnost stvarnog islamskog drustva. Upravo je oko ta dva pola istkano tkivo drustva. Unutar islamskog drustva postoje, naravno, i brojne druge drustvene jedinice, kao sto su plemena, klanovi, clanstvo iste opcine ili kvarta u nekom gradu, gilde, profesionalne grupacije, vojna udruzenja, duhovni sufijski pokreti i si. Sve su one, bez sumnje, od velikog znacaja. Neke su od njih, kao npr. Druge su, poput profesionalnih grupacija 1 duhovnih redova, imale snaznu vjersku osnovicu u samoj islamskoj tradiciji. No, s drustvene tacke gledista, svi su ovi vidovi udruzivanja od sekundarnog znacenja u uporedbi s ukupnoscu islamskog svijeta, ummetom, s jedne strane, i porodice, s druge strane. Islam sagledava ljudsko drustvo ne na temelju rasne pripadnosti, etnickih grupa Hi lingvistickih podjela, vec na temelju vjerske pripadnosti. Stoga je, s islamske tacke gledista, najznacajnija karakteristika ljudske zajednice ne ona da li su njeni pripadnici clanovi bijele, erne ili zute rase, ili pak Arapi, Perzijanci ili Rusi koji svaki govore vlastitim jezikom, vec ona da li su muslimani, krscani, Zidovi, zoroastrejei i tako dalje, koji pripadaju odredenom ummetu; ummetu Krista, ummetu Mojsija, ummetu Poslanika, i si. Cakje i u islamskoj eshatologiji stupanje pred Allaha na Sudnjemu danu zamisljeno tako da je svaka ljudska zajednica predstavljena od i okupljena oko poslanika koji je utemeljitelj vjere kojoj su clanovi te zajednice pripadali. Kada spomenemo termin ummet, u islamskom kontekstu, tada prvenstveno mislimo na islamski ummet, no treba imati na umu da na Svijetu postoje i drugi ummeti ako pripadnike drugih vjera promatramo s islamske tacke gledista, koja sljedbenike islama kao i one ostalih religija smatra clanovima razlicitih ummeta. Pitanje ummeta od kljucne je zbiljnosti za sve muslimane, mada, uz izuzetak rane povijesti islama, ovaj realitet nikada nije preveden ni u jedan politicki entitet. Pa ipak, bez obzira na politicke podjele kroza stoljeca, stvarnost je Ummeta ostala i postoji nevidljiva veza koja ujedinjuje sve islamske narode citavog Svijeta, bilo da se radi o Arapima ili Perzijancima, Malezijcima ili Kinezima; bilo da se radi o bijelcima ili crncima; bilo da zive u Africi, Aziji, Evropi ili Americi. Ta je spona utemeljena na ideji bratstva ili sestrinstva koja je sadrzana u arapskoj rijeci ukhuwweh. Porodica Sto se tice pitanja porodice, iduceg pola islamske drustvene stvarnosti, islam snazno naglasava njenu opstojnost. Kao sto je vec ranije spomenuto, pojam porodice u ovom kontekstu ne podrazumijeva atomiziranu suvremenu porodicu koja se sastoji od supruga, supruge i djece, vec podrazumijeva prosirenu porodicu koja obicno ukljucuje i djedove i majke te cesto tetke, amidze i njihovu djecu, prosirujuci tako oko pojedinca mrezu s kojom se on ili ona poistovjecuje. Unutar ovakvog islamskog drustvenog i porodicnog okvira, postovanje roditelja igra znacajnu ulogu. Kur'an poziva muslimane na postivanje roditelja, kao npr. I odrzavanje odnosa unutar porodice, tj. I naglasak na vaznosti braka kao i odvracanje od celibata u velikoj su mjeri povezani s okupljajucom ulogom koju u islamskom drustvu igra porodica. Jedan od razloga postojanja poligamije, koju islam dozvoljava pod odredenim uvjetima, jest taj da omoguci zenama ciji su supruzi umrli ili stradali u nekoj vrsti prirodnih nedaca ili onim zenama koje ne mogu naci muza u odnosu jednozenstva, da budu ukljucene u porodicnu strukturu. Pragmaticni obzir islama, temeljeci se na vaznosti uloge porodice, dopusta u stanovitim slucajevima poligamiju kada ekonomska nuznost ili drustvena stvarnost onemogucuju na bilo koji nacin integraciju jedne jedine zene u porodicnu strukturu. Zbog prirode ljudskog drustva, obicno mnogo vise muskarci stradavaju u ratovima i prirodnim nedacama i uz to im je zivotni vijek kraci negoli zenama. S obzirom da islam naglasava vjerski znacaj braka u toj mjeri da Poslanikov hadis navodi kako je brak pola vjere, i s obzirom da je najcesce veci broj zena od broja muskaraca, dopusteno je prakticirati poligamiju pod uvjetom da je muskarac cestit te da posjeduje sredstva za izdrzavanje svojih zena. Zanimljivo je uociti u ovom slucaju da za razliku od, npr. Poslanikov hadis navodi kako je od svih dopustenih djela Allahu najmanje drag razvod braka. Serijat dopusta rastavu braka pod uvjetom da veza izmedu muskarca i zene vise nije moguca. Kad se muskarac i zena nadu u beznadnom polozaju i kad za njih vise ne posto- ji nacina da nastave brak, tada im je dopusteno rastaviti se i zapoceti odvojen zivot. Pa ipak, bez obzira na ovo ucenje, cin se rastave nikada nije provodio u islamskom svijetu u istoj mjeri kao na suvremenom Zapadu, bez obzira na njegovo krscansko zalede. Isto tako, mada je sama rastava braka dopustena u islamu, ona ni u cemu ne znaci i slabljenje porodicnih veza. Da bi se u potpunosti razumjelo islamsko sociolosko ucenje, vazno je obratiti pozornost na sredisnju ulogu koju ono dodjeljuje porodici, na postivanje roditelja, osobito majke, do te mjere da hadis navodi: Dzennet je pod majcinim nogama. U islamu je takoder sredisnja uloga dodijeljena i ocu koji je istovremeno i glava porodice, i namjesnik i imam porodice kao i vjerski pol oko kojeg se porodica okrece tako da on cesto predvodi namaze i ostale oblike namaza unutar porodice. Vazno je, takoder, upamtiti i odgovornost prema ostalim clanovima porodice, cinjenicu da sira familija mora preuzeti brigu o clanovima koji su onesposobljeni ili materijalno propali, kao npr. Znacajno je u kolikoj mjeri islam naglasava ove cinjenice i upravo je zbog ovih islamskih ucenja porodicno tkivo prezivjelo do danas, bez obzira na mnoge promjene koje su se zbile u mnogim dijelovima islamskog svijeta kao posljedice pojave modernizma u posljednja dva stoljeca. Ucenje islama, govoreci sa socioloske tacke gledista, ukljucuje, naravno, i one pojedince koji su iz ovog ili onog raz loga bili liseni bilo socijalne bilo ekonomske potpore nuzne za prezivljavanje i normalno drustveno djelovanje zdravog pojedinca. Islam snazno naglasava brigu za sirocad. Kur'an uvijek iznova naglasava veliku moralnu vrijednost brige za sirocad. I sam je Poslanik bio siroce kojeg su othranili njegov djed i amidza. Potoni, vaznost pomoci siromasnima, briga za susjede, svijest o potrebama svih clanova zajednice tako su snazno naglasene da su, prema hadisu, sva ljudska bica ili sinovi Ademovi poput udova istog tijela. Ovo je ucenje ovje- kovjeceno u perzijskoj knjizevnosti, u poznatoj pjesmi Sadija koji kaze: Sva djeca Ademova dijelovi istoga su tijela jer u trenutku stvaranja bjehu nacinjena od jedinstvene supstance. Akoje bol sudena jednom od dijelova, svi ce ostali njome pogodeni biti. U svakom drustvu postoje bescutni clanovi te se ova ucenja nisu mogla svugdje u potpunosti provesti u toku islamske povijesti, no ona ipak predstavljaju sredisnja islamska socioloska ucenja. Ustvari, ono sto je zapanjujuce nije cinjenica da su neki odbili slijediti ova ucenja, vec broj ljudi koji ih slijedi, te je tako kroz islamsku povijest postojao velik broj sirotista i konacista za siromasne koji su djelovali iskljucivo od doprinosa pojedinaca i njihova milosrda i postivanja ucenja islama o pitanju siromasnih i ugrozenih osoba. Jednako su tako briga za susjeda i potreba da se vodi obzir i postuju susjedova prava tradicionalno bile jake da se veza pripadnosti odredenom susjedstvu kao i smatranje susjedstva vrstom druge porodice postepeno u vecini islamskih gradova razvila do stepena da je odanost gradu ili, u vecim metropolama, odredenoj cetvrti grada postala gotovo vjerskom odanoscu sa stanovitim moralnim konotacijama koje se sastoje u spremnosti odbrane reda, vlasnistva i zivota clanova iste cetvrti. Ustvari, u toku islamske povijesti na povrsinu su izbile grupe ljudi izrazitih moralnih vrlina koje su uvidjele da zivot i dobra svih clanova odredene cetvrti kojoj oni pripadaju trebaju biti zasticeni kao i da treba zenama omoguciti kretanje u razlicitim periodima dana i noci bez opasnosti da ce biti napadnute. Zadivljujuce je koliko su strah od Allaha i postivanje Njegovih zakona snazno usadeni u islamskom drustvu da cak i danas, bez obzira na hlabav- Ijenje nekih tradicionalnih drustvenih veza u mnogim islamskim gradovima, postoji snazniji osjecaj sigurnosti kre- tanja nocu cak i u najsiromasnijim cetvrtima islamskog grada nego u vecini gradova na Zapadu, gdje su ljudi zasigurno mnogo bogatiji i gdje se cini da bi trebalo postojati mnogo manje razloga za kradu i ostale agresivne cine. Islamska ucenja o idealnom drustvu sadrzana su u serijatu. Osigurani su mehanizmi za provodenje ovih ucenja u praksu kao i kazne za njihovo krsenje. Neka se od njih, naravno, odnose iskljucivo na moraine principe, kao npr. Ijubaznost prema susjedu, dok ostala, kao npr. Najvaznija preventiva i ona koja je omogucila ukorjenji- vanje ovih socioloskih ucenja nije proizlazila prvenstveno iz prisustva fizicke prisile u vidu policije muhtesib ili shurtah ili drugih organizacija za provodenje zakonskih odredbi, vec iz stalne svijesti o prisustvu Allaha, Njegove Sile, Moci i Njegova Suda svih nasih djela. Ekonomija Sto se tice ekonomskih ucenja islama, ona se ispreplecu i u Kur'anu i u hadisu kao i u svakodnevnoj praksi koja iz njih izrasta u toku povijesti islamskog drustva, sa socioloskim ucenjem. Sama porodica djeluje kao stanovita ekonomska zastita za svoje clanove dok je istovremeno za njih ona i socioloska realnost. I sam je Ummet takoder izuzetno vazna eko- nomska realnost u smislu da se najveci broj razmjena, trgo- vanja i ekonomskih transakcija koje su se zbivale u toku islamske povijesti dogodio izmedu razlicitih naroda islamskog svijeta, Daru'l- islama. Ne proizlazi iz toga da se nije trgovalo s nemuslimanima, no najveci se broj ekonomskih aktivnosti zbivao upravo medu muslimanima i uvijek su postojale brojne prednosti vezane uz ekonomsku praksu unutar Ummeta. Takoder su i odredeni obredi, osobito hadz, koji okuplja muslimane iz citavog islamskog svijeta u casni grad Mekku, olaksali ekonomsku razmjenu kao i vrstu razmjene bericeta razlici tih dijelova islamskog svijeta, a koja prati razmjenu dobara. Islamsko ekonomsko ucenje uvijek je vezano uz etiku i temelji se ponajvise na pravdi; kroz sprjecavanje suvisnog gomilanja bogatstva na racun odredenih klasa i grupa ljudi; kroz pravican odnos razmjera bogatstva u odnosu na rad, kroz sprjecavanje zloupotrebe kapitala i prihoda. Slozeno islamsko ekonomsko ucenje temelji se na nekoliko temeljnih principa o cijoj se primjeni stoljecima mnogo raspravljalo, mada su sami principi vise ili manje prihvaceni od svih vaznijih pravnika u toku povijesti islamskog svijeta. Prvi i najistaknutiji princip tice se dobar vlasnistva koja konacno pripadaju Allahu el-mulku illah. No, kako je istovremeno covjek i Boziji predstavnik na zemlji, dano mu je, na osnovi le uloge, pravo privatnog posjedovanja. To znaci, mada je privatno vlasnistvo privilegij koji je pojedincu darovan od Allaha, ono je istovremeno i nepovredivo pravo koje je Allah dodijelio i, dakle, neoduzivo od strane bilo koje vlade ili drustvene grupe osim u iznimnim slucajevima i jedino na temelju zakona izvedenih iz serijatskog ucenja. Potom, postoji i princip meduodnosa izmedu necijeg napora i razmjera bogatstva kao i vaznosti sudjelovanja u riziku gubljenja bogatstva i njegova povecanja ekonomskim transakcijama. Iz tog je razloga riba, odnosno kamata zabranjena po islamskom zakonu na temelju vrlo jasnih kur'anskih ajeta, poput onog: Oni koji jedu kamatu dici ce se kao sto ce se dici onaj koga je sejtan udarom svojim izludio! Postoje, takoder, i hadisi koji se bave ovim pitanjem. Zbog toga su muslimanski pravnici stoljecima zabranjivali kamatu. Te se zabrane ne primjenjuju samo na lihvarstvo, odnosno nametanje vrlo visokih kamatnih stopa, vec na bilo koju kamatnu stopu utemeljenu na primitku odredene sume kapitala za koju nema rizika gu- bitka, dok ako neko treba koristiti kapital da bi kupio i prodao robu, to bi bilo prihvatljivo pa makar time zaradio i veliko bogatstvo. Druga vazna karakteristika islamske ekonomije jest izravan ljudski meduodnos u ekonomskom zivotu. Kroz citavu islamsku povijest ekonomski zivot je oduvijek bio vezan uz pojedinacne i osobne susrete i utemeljen na medusobnom vjerovanju u ljudsku susretljivost. Dehumanizacija ekonomskog zivota koja toliko karakterizira suvremeni svijet bila je potpuno odsutna u tradicionalnoj islamskoj praksi. Bazar, mjesto gdje se zbiva najveci dio ekonomske aktivnosti islamskog svijeta, uvijek je bio i ostaje do odredenog stepena i danas, mjesto gdje osjecaj povjerenja, emaneh, izravnog meduljudskog odnosa, valjanosti, sposobnosti meduljudskih kontakata dominira nad potpuno bezlicnim i ravnodusnim institucijama koje se medusobno natjecu u suvremenom ekonomskom sistemu modernog svijeta, u kojem su pojedinacni i mali privrednici manje-vise smrvljeni onim snaznijim, obiljezenim bezlicnoscu i nezainteresiranoscu prema individualnim ljudskim brigama i potrebama. Tradicionalna ekonomska aktivnost u islamskom svijetu uvijek se temeljila na pojedincu ili porodici te su porodicni i ekonomski sistem uvijek isli ruku pod ruku i unapredivali jedni druge. Mnoge su porodicne vrijednosti, o kojima je vec bilo govora, takoder usle u igru sto se tice pitanja ekonomskog zivota drustva. Uvijek je postojala humana dimenzija i svijest o Prisutnosti Allaha te se ekonomija nikada nije razd- vojila od etike. Islamska filozofija ekonomije uvijek je naglasavala vaznost truda, zaradivanja za zivot, suprotstavljanja dokolicarenju, vezanja povjerenja u Allaha tewekkul s trudom, dzihadom, i osjecajem vjerske duznosti da se osiguraju zivotna sredstva za sebe i svoju obitelj. Rad se u svom ekonomskom obziru uvijek smatrao povezanim s vjerskom duznoscu i nikada se nije odvajao od namaza. Mnoga ucenja utemeljena na hadisu i kur'anskim komentarima ovu su istinu isticala stoljecima. Gore navedeni izvori naglasavali su da je covjeku jednaka duznost obavljati pet dnevnih namaz kao i truditi se da osigura sredstva za zivot. Iz tog razloga je vjerski element ukljucen u prakticki sve aspekte tradicionalnog islamskog ekonomskog zivota i ta je cinjenica torn zivotu podarila moralno i duhovno znacenje uveliko drugacije od onog ekonomske aktivnosti u suvremenom svijetu. Nesto je od tog etosa prezivjelo do danas cak i u suvremenim dijelovima islamskog svijeta, ali u, naravno, mnogo slabijem omjeru, kao sto su i specificno islamske upute o ekonomskom zivotu zatamnjene u mnogim podrucjima islamskog svijeta. Politika Konacno, sto se tice islamskog politickog ucenja, cini se da je Allah Svojom Mudroscu uvidio da ne treba izravno formulirati u Kur'anu odredbe o utemeljenju jedinstvenog politickog uredenja koje bi se potom nepromijenjeno primjenjivalo kroz stoljeca. No, ipak, utemeljeni su odredeni, vrlo znacajni principi politicke uprave, kao npr. Potom, Poslanikje islama, kao utemeljitelj prvog islamskog drustva, bio i prvi vladar i shodno tome i uzor za kasnije generacije u politickim pitanjima. On je bio, u stanovitom smislu, poslanik-vladar; ne samo vjerski voda vec i voda ljudske zajednice. I trece, iz tog razloga, u islamu politicka vlast nikada nije bila odvojena od vjere i islam, za razliku od krscanstva, nikada nije odvojio kraljevstvo Bozije od kraljevstva Cezara. Politicka vladavina u islamskom drustvu, o bilo kojem obliku da se radi, ima takoder i vaznu vjersku dimenziju. Vjera i politika uvijek su bile vezane jedna uz drugu kroz islamsku povijest, osim u suvremenom periodu kad je velik broj zemalja islamskog svijeta, poceo oponasati za- padnjacke ideje koje su proistjecale iz Francuske i, u odredenim slucajevima, Ruske revolucije. Cak i u tim slucajevima, politika se, ipak, nikada nije u potpunosti odvojila od vjere. Tradicionalno islamsko politicko ucenje uvijek se nastoji vratiti modelu Poslanika i nastoji uspostaviti meduodnos izmedu vladavine ljudskim drustvom i Kur'anskih ucenja. Iz tog je razloga vecina muslimana sunnija razvila instituciju hilafeta, pocevsi s Ebu Bekrorn, prvim halifom, preko cetverice hulefai'r-rasidin-a ili pravovjernih halifa, a to su Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija. Svi su oni bili Poslanikovi predstavnici unutar islamskog drustva; ne kao poslanici ili zakonodavci, niti kao osobe koje su primile Allahovu Rijec, Kur'an i Njegove zakone, vec kao vladari islamske zajednice. Za razliku od njih, manji broj siija vjeruje da vlast treba pripadati imamima iz Poslanikove linije. U svakom slucaju, politicka je vlast, prema islamskom ucenju, neodvojiva od vjere te iz nje proizlazi i njena legitimnost. O pitanju oblikovanja hilafeta i drugih politickih institucija nakon hulefai'r-rasidina, glavni islamski halifati, tacnije, oni umejjevicki i abasovicki, sluze se na ovaj ili onaj nacin nasljednim principom. No, istovremeno je snazno zadrzan i vjerski karakter institucije u smislu da je vladar bio uvijek obavezan zastititi odredbe islama i serijata. U toku kasnije islamske povijesti izmjenjuju se halifati i sultanati od kojih jedni posjeduju legitimni autoritet vezan uz namjesnistvo vlada- juce uloge Poslanika, a drugi na vojnoj i aktualnoj politickoj moci koja je dominirala drustvom. Dakle, kroz islamsku povijest stvorene su brojne, raznorodne forme vladavine i politicke institucije, bilo da se radi o halifatu, sultanatu, ili emiratu, sve dok se u 14. Ono sto je znacajno s islamske tacke gledista jest cinjenica da institucija vlasti mora imati vjerski karakter, da legitimnost konacno dolazi od Allaha, Koji je krajnji Vladar, i, s obzirom da je Muhammed alejhi's- selam Allahov poslanik, principi vlasti indirektno dolaze od Poslanika i utemeljeni su na njegovu modelu. Postoje, naravno, i drugi vrlo znacajni principi spomenuti u Kur'anu i hadisu, kao, npr. Rane pravovjerne halife osigurali su brojne primjere primjene ovih principa, kao sto se moze vidjeti u poznatom Alijinom pismu Maliku el-Esteru, tadasnjem upravitelju Egipta. U svom mu pismu hazreti Alija savjetuje slijedece: U ime Allaha Milostivog, Samilosnog! Ovo je ono sto je rob Boziji Alija, Zapovjednik vjernih, naredio Maliku ibni El-Harisu el-Esteru u uputi svojoj njemu kad ga je postavio za upravitelja Egipta radi sabiranja prihoda, borbe protiv neprijatelja njegovih, trazenja dobrobiti stanovnika njegovih i napredovanja krajeva njegovih! Naredio mu je da bude svjestan Boga, da daje prednost pokornosti Njemu i da slijedi ono sto je On zapovijedio u Knjizi Svojoj od strogih zapovijedi i zakona Svojih, bez cijeg slijedenja niko ne moze biti sretan, a cijim nijekanjem i upropascavanjem covjek postaje nesretan; i naredio mu je da pomaze Bogu Uzvisenom srcem, rukom i jezikom svojim buduci da On - Uzviseno je Ime Njegovo! I naredio mu je da otrgne dusu svoju od strasti i da je suspregne kad se one podizu. I doista, dusa naginje zlu, osim one kojoj Se Allah smiluje. Svojstva upravitelja i odgovornosti njegove Onda, znaj, Malik, da te saljem u zemlju gdje su prije tebe postojale uprave i pravedne i tlaciteljske. Ljudi ce sad pazljivo motriti na postupke tvoje kao sto si ti obicavao budno motriti postupke upravitelja prije tebe. I govorit ce o tebi ono sto si ti govorio o njima. Cestiti su, dakako, poznati po dobrom glasu svome, koji je Allah pustio da o njima kruzi preko jezika robova Njegovih. Neka ti zato bude zaliha najdraza - zaliha djela dobrih. Vladaj zato strastima svojim i budi skrt prema sebi u onome sto ti nije dozvoljeno, jer obuzdavanje duse svoje znaci zadrzavanje njezino upravo na putu srednjem, izmedu onog sto ona voli i onog sto ona ne voli. Privikni srce svoje na samilost prema podanicima, na raspolozenje i prijaznost prema njima. Ne budi im niposto poputzvijeri krvolocnih, koje osjecaju dovoljnim prozdrijeti ih, buduci da su oni dvovrsni, ili tvoja braca u vjeri ili neko slican tebi po stvaranju. Grijesit ce nehotimicno i suocit se s propustima. Oni mogu postupati nepravedno, namjerno ili nemarno. Dodijeli im zato oprost svoj i pomilovanje na isti nacin kako bi ti volio da ti Allah udijeli oprost Svoj i smiluje ti Se, jer ti si nad njima, a onaj ko ti ovo povjerava jest nad tobom, dok je Allah nad onim koji te imenuje upraviteljem. On trazi od tebe da rukovodis poslovima njihovim i iskusava te preko njih. Ne pokazi niposto sklonost da se boris protiv Boga, jer nemas moci naspram moci Njegove i ne mozes djelovati bez oprosta Njegova i milosti Njegove. Nemoj se nikada kajati zbog oprastanja i ne raduj se nikad kaznjavanju. Nikada ne zuri postupku naglom ako ga mozes izbjeci. Nikako ne reci: Meni je doista naredeno pa naredujem te mi se mora biti pokorno! Jer to unosi pometnju u srce, slabi vjeru i priblizava covjeka propasti. Ako polozaj na koji si postavljen u tebi stvara uznositost ili ispraznost, onda pogledaj na velicinu vlasti Bozije nad tobom i moci Njegove kakvu ti nemas cak ni nad sobom. To ce ti oduzeti oholost, izlijeciti te od stroge naravi tvoje i vratiti mudrost koja se udaljila od tebe. Cuvaj se uporedivanja s Bogom u velicini Njegovoj i oponasanja Njega u moci Njegovoj, jer, doista, Allah ponizava silnika svakog i sramoti svakog uznositelja oholog. Budi pravican prema Bogu i prema ljudima kao prema sebi, porodici svojoj i onim od podanika tvojih kojima si sklon, jer ako ne postupis tako, bit ces nepravedan, a Allah je, ispred robova Svojih, protivnik onome koji je nepravedan prema robovima Bozijim. A onome kojem je protivnik Allah bit ce obesnazen izgovor njegov i on ce ostati u stanju rata s Bogom, sve dok se ne preda i ne pokaje. Nista nije utjecajnije na promjenu blagodati Bozije i na ubrzavanje izravnanja Njegovog nego sto je ustrajavanje u tlacenju, jer Allah doista cuje molitvu tlacenih i On je nasilnicima u zasjedi. Islam je nomokratija, tj. Zbili su se, naravno, brojni ratovi cak i medu muslimanima, izmedu razlicitih dinastija i drzava. To je sastavni dio Ijudske historije, bilo da se bavimo islamskim, krscanskim, zidovskim, zoroastrejskim, hinduskim ili bilo kojim drugim svijetom. No, unutar islamskog svijeta treba uociti cinjenicu da su ti lokalni ratovi izmedu te i te dinastije, plemena ili grupe uvijek ostali podredeni nadmoci vladavine serijata. Sve do danasnjeg dana, ni jedna od zaracenih strana nije tvrdila da je manje branitelj ucenja islama od one druge. Mada se ratovi do medusobnog unistenja vode na razlicitim mjestima, oni ne doticu ono stvarno, dublje pitanje vladavine drustvom, pitanje Allaho- vog zakona, uz jedini izuzetak mongolske invazije koju je predvodio mocni Dzingis- kan i njegova vojska i kojom je znatno unisteno tkivo istocnih zemalja islamskog svijeta. Drugi izuzetak predstavlja, naravno, suvremena invazija Zapada nad islamskim svijetom, invazija ciji je utjecaj na unistenje mnogih tradicionalnih legalnih islamskih institucija i obicaja cak veci od onog mongolskog napada. Ostavljajuci po strani ove invazije i izuzetne periode islamske povijesti, moglo bi se reci da su sve raznorodne politicke forme, koje su se razvile u toku islamske povijesti, bile islamske, u smislu da su stitile ucenje Kur'ana i hadisa i sirile Boziji zakon, mada su, naravno, medu vladarima postojali pojedinacni izuzeci. I bez obzira na nedostatke mnogih via dara, njihova formalna zastita Zakona bila je i ostaje ciljem politickog ucenja islama, a koji je stvaranje nomokratskog drustva u kojem muskarci i zene zive u skladu s Allahovom Voljom, onako kako je ona sadrzana u serijatu i po uzoru na one vrline koje su najpotpunije izrazene u uzornom zivotu Poslanika, koji je model i za ljudski zivot kao i za vladavinu islamskom zajednicom. Nehdzu-l-belaga - Staza rjecitosti, prevodi: R. Ha- dzic, IZ, Zagreb, 1994. Cetvrto poglavlje ISLAMSKA DUHOVNOST I MISAO Islam nije samo vjera vec i osnov goleme civilizacije koja se proteze od Atlantika do Pacifika obgrljujuc'i mnoge etnicke grupe: Arape, Perzijance, Indopakistance, Malezijce, Kineze, erne narode, Turke i mnoge druge. U toj se neizmjernoj civilizaciji iznjedrilo mnogo duhovnih pokreta, skola misli, teologije, filozofije i nauka. Tradicija te civilizacije je jedna od najbogatijih medu vodecim civilizacijama Svijeta u domenu intelektualnih aktivnosti. Kako bi se u potpunosti razumio islamski utjecaj u domenu misli i intelektualni plod stabla koji je rastao na tlu islamske vjere i kur'anske Objave, vazno je kratko se osvrnuti na te raznovrsne skole. Nuzno je uociti da su stoljecima veliki islamski mislioci svakoj generaciji osigurali sredstva kojima bi mogla promisljati svijet koji je okruzuje kao i suociti se s njim i rijesiti, u svjetlu ucenja Casnog Kur'ana i sunneta, probleme i vjerske i svjetovne prirode. Islamska duhovnost Sto se tice islamske duhovnosti, ona proistjece, naravno, direktno iz Kur'ana i sunneta Blagoslovljenog Poslanika. Ona je utemeljena na unutarnjem znacenju ajeta Bozije Rijeci i kljucnu ulogu i u ocuvanju islamske tradicije kao i u sirenju islama u zemlje izvan njegovih izvornih granica. Sve do drugog stoljeca po Hidzri, sljedbenici puta, koji su postepeno postajali poznati pod imenom sufija, okupljali su se oko pojedinaca, najcesce utjecajnih, koji su im bili duhovni ucitelji i nastojali su zivjeti skromno i asketski kako bi izbjeg li zivot u izobilju koji je bio preplavio islamsko drustvo u poznom umejjevickom i ranom abbasovickom periodu. Postepeno, ti su se krugovi bolje organizirali i u trecem stoljecu po Hidzri, u gradu Bagdadu, za vladavine El-Dzunejda, poznatog onovremenog sufije, sufijski su krugovi poprimili mnogo odredeniju formu. No, tek dva stoljeca kasnije ti su se krugovi preoblikovali u sufijske redove ili tarikate, koji su obicno nazivani prema imenima njihovih utemeljitelja, poput onog Abdu'l-Qadira el-Dzilanija, prema kojem je nazvan kaderijski red, cije sljedbenike nalazimo i danas na prostoru od juznih Filipina do Maroka, ili onog Sejha Ahmeda er- Rifa'ija, utemeljitelja rifaijskog reda. Neki su od tih redova ostali na lokalnom nivou dok su se drugi, poput kaderijskog, prosirili citavim islamskim svijetom. U toku posljednjih stoljeca javili su se mnogi znacajni sufijski redovi sirom islamskog svijeta. Medu najpoznatijim je sazilijski red kojeg je utemeljio sejh Ebu'l-Hasan es-Sazili, koji je imao osobito veliki utjecaj u citavom arapskom svijetu, od Maroka do Sirije i Egipta; potom, naksibendijski red, perzijskog porijekla, cije je srediste bilo u Afganistanu i u prostoru koji se danas naziva sredisnjom Azijom i koji se brzo prosirio u Indiju red i danas djeluje kao snazan vjerski pa cak i politicki element i najzasluzniji je za ocuvanje islama u onim muslimanskim zemljama koje su sve donedavno bile pod sovjetskom okupacijom te mevlevijski red koji je ime dobio prema Mewlani Dzelaluddinu Rumiju, cijenjenom per- zijskom pjesniku. Taj red, nakon sto je bio osobito vazan u osmanskom periodu, i dalje zivi u Turskoj, bez obzira na zabranu njegova djelovanja od strane Kemala Ataturka nakon raspada Osmanskog carstva. Ostali vazni redovi su tidzanijski u Sjevernoj Africi, koji se javio u Maroku, a potom prosirio prema jugu, medu cmim narodima i uveliko je zasluzan za sirenje islama na prostoru Zapadne Afrike; potom, ni'metullahi, najpopularniji red u Iranu, koji ima brojne ogranke u Indiji, kao i mnogi drugi redovi koji su prezivjeli kroz stoljeca i danas su vrlo znacajni. Ostali su redovi imali veci broj sljedbenika u ranijim stoljecima, no danas su postali ograniceni u broju, kao, npr. Bilo kako bilo, sufijski su redovi kroz stoljeca odrzali izvorno Poslanikovo ucenje koje se tice unutrasnje cistoce, slijedenja sunneta, moraine nadgradnje ljudske duse, uzdizanja ljudskog bitka cestitoscu, iskrenoscu i poniznoscu kao i pokusaja razumijevanja unutrasnjeg znacenja vjere i ucenja islama te poimanja tewhida u njegovom krajnjem znacenju. Mnoge su sufije bile stoljecima takoder i veliki ucitelji serijata. Ostali su bili veliki alimi ili, pak, ljudi od akcije. U toku posljednjeg stoljeca, u kojem su muslimani bili podjarmljeni od strane kolonijalnih sila, u mnogim dijelovima islamskog svijeta, kao, npr. Svi su oni bili sljedbenici sufizma i bili istovremeno veliki mudzahidi i ratnici za islamsku stvar. No, nema sumnje da su neki lazni obicaji usli u odredene sufijske redove koji su postali dekadentni, osobito u posljednjih dvije stotine godina, no, zivuci su sufijski redovi uvijek bili u stanju ozivotvoriti se i sve do danas igrati sredisnju ulogu u intelektualnom i duhovnom zivotu islama. Islamska teologija kelam Izuzev vrlo raznovrsne i bogate duhovne tradicije vezane uz pojavu sufizma unutar islama, u islamu su se razvile takoder razradene i raznobojne forme teologije, koje su u islamskom svijetu poznate pod nazivom kelam. Smatra se da se taj naziv odnosi na razumijevanje Bozije Rijeci kelamul- lah, odnosno Kur'ana, te da je utemeljitelj ovog oblika islamske misli bio AN ibn Ebi Talib koji se tako smatra prvim mutekellimom, odnosno poznavaocem kelama. Nema sumnje da se u razmatranju pitanja kelama trebamo vratiti do samih pocetaka islamskog drustva. Nakon Poslanikove smrti rano je islamsko drustvo bilo suoceno s odredenim pitanjima koja se postavljaju pred ispitivacki duh covjeka u suceljavanju s raznorodnim istinama vjere. Da li onaj koji cini dobra djela ili onaj koji je vjernik? Ili, za koju se vrstu grijeha koju covjek pocini moze smatrati da izlazi iz vjere? Drugi niz pitanja koji se postavljao pred islamsko drustvo ticao se prirode Kur'ana. Da li je Kur'an stvoren ili nije stvoren? Kako je Kur'an Bozija Rijec, ako ga smatramo stvorenim, tada moramo prihvatiti i cinjenicu da je Bozija Rijec promjenljiva, dakle, Njegovi Atributi su promjenljivi. Hi, da li je Kur'an stalan i vjecan, no kako onda imamo danasnji Kur'an koji se cita i uci i koji se pojavio u odredenom vremenu? Potom, slijedi niz pitanja koja se ticu Bozijih Imena i Atributa. U Kur'anu stoji: Allahova je Ruka iznad ruka njihovih! XLV111: 10 , ili: Allah doista sve cuje i sve vidi. Kako Bog vidi, kako Bog cuje? Kako Bog moze imati ruku s obzirom da i sam Kur'an tvrdi kako je On iznad svega te da Mu nista nije slicno? Te niz pitanja koja ukljucuju spoznaju Boga. Da li Boga spoznajemo kroz to sto Ga vidimo? Da li je moguce vidjeti Boga? Da li je to videnje unutrasnje ili izvanjsko? Hocemo li moci vidjeti Boga na Sudnjem danu i, ako ce to biti moguce, ima li Bog neki oblik? Sva su ova pitanja, od kojih su neka izravno teoloske pri rode ili su imala znacajne politicke implikacije, budila zanimanje mlade islamske zajednice u toku prvog stoljeca islamske povijesti. Te su rasprave bile pojacane prisustvom drugih vjera u okrilju islama, religija ciji su sljedbenici stoljecima raspravljali o slicnim pitanjima, onih vjerskih zajednica koje su se sastojale od krscana, Zidova, zoroastrejaca, manihejaca i, cak, sabijaca. Medu svim tim zajednicama najznacajnija je, s ove tacke gledista, ona krscanska jer su krscani kroza stoljeca vec razvili svoju vlastitu, elaboriranu teologiju. Posjedovali su citav niz argumenata izvedenih iz grcke filozofije i logike kojima su branili svoju doktrinu bozanstva i nastojali objasniti svoje vjerovanje u inkarnaciju kao i mnoge druge znacajne aspekte svog vjerovanja. Muslimani nisu imali drugog izbora doli pokusati oblikovati vlastitu teologiju i to kao rezultat izazova koji su pruzali krscanski, zidovski, zoroas- trejski i manihejski mislioci, filozofi i teolozi i kao izraz unutrasnje potrebe islamske zajednice. Tako se razvilo ono sto formalno nazivamo kelamom. Mu 'tezilije Uvezena licnost iz cijeg se ucenja razvio rani kelam je Ha- san el- Basri, izvanredni znalac hadisa koji se rodio u periodu prve generacije islama, tacnije 21. U toku svog dugog zivota, poucavao je nekoliko generacija muslimana hadisu i tefsiru Kur'ana. On je jedan od temeljnih stupova nauke o hadisu i jedan od najvecih rodonacelnika ranog sufizma. Hasan el-Basri poducavao je takoder i ono sto ce kasnije postati poznato pod imenom kelam, odnosno doktrine koje se odnose na pitanja poput onih koja su ranije bila spomenuta. Naime, jedan se od njegovih ucenika, Wasil ibn 'Ata, odvojio i'tezele od Hasanovog ucenja i utemeljio skolu nazvanu mutezilijskom skolom, prema arapskoj rijeci el-mu'tezileh. Ta je skola postala poznata na osnovu pet principa kojih su se drzali njeni razliciti sljedbenici. Kao prvo, to je princip Bozije Jedinosti et-tewhid , potom Bozije Pravde el-'adl , trece, nagrade i kazne el-wa'd we'l-wa' id , cetvrto, pozicija izmedu dviju pozicija el-menzilu bejne menziletejn i peto, naredivanje dobra i zabranjivanje zla el-amru bi'l-ma'ruf we'n-nehju 'ani' el-munker. Ovih pet principa povezuje nekoliko razlicitih mutezilijs- kih skola povezanih s Bagdadom i Basrom. No, bez obzira na razlicitosti, mu'tezilije su se isticale svojom vezanoscu uz ovih pet principa, cinjenicom da se oslanjaju na koristenje razuma u interpretaciji vjere kao i naglasavanjem slobodne volje i odgovornosti covjeka. Neki su od najvecih mutezilijskih mislilaca ranih stoljeca bili En- Nazzam, Ebu'l-Hudhejl el-'Allaf, El-Dzahiz, slavni knjizevnik, te El-Bisr. Oni su napisali prva djela spekulativne teologije u islamu. Neki su se od njih okrenuli cak i proucavanju prirode i zapoceli razvijati doktrinu atomizma dzuz' la jetedzeze koja je postala sastavnim dijelom kelama u toku kasnijih stoljeca. U toku halifata El-Me'muna mutezilije su bile na vrhuncu svoje moci u Bagdadu. Halifa ih je otvoreno podrzavao tako da je cak i veliki imam Ahmed ibni Hanbel, koji im se suprotstavljao, bio iz tog razloga zakratko u pritvoru. Postepeno je, ipak, njihov utjecaj opadao. Izgubili su podrsku halifa i 300. Ebu'l Hasan el-Es'ari jedan je od najznacajnijih ranih islamskih mislilaca koji su se bavili vjerskim pitanjima. Prema njegovoj vlastitoj oporuci, u snu mu se javio lik Poslanika i nalozio mu da izmijeni svoje stavove, da napusti mu'tezi- lijsku skolu te da pocne poucavati doktrinu o vjecnosti Kur'ana nasuprot mu'tezilijskoj teoriji o njegovoj stvorenosti kao i doktrinu o svemocnoj Allahovoj Volji koja dominira nad svim stvorenim i koja, tako, zatamnjuje ikhtijar ili slobodnu volju koju su mu'tezilije toliko naglasavale. On se u mnogo pitanja razlikovao od mu'tezilija. Prihvatio je, naravno, teoriju Bozije Jedinosti, no nije prihvatio njenu redukciju do apstrakcije. On je Bozija imena i kvalitete smatrao stvarnima te da ih treba razumjeti kroz metodu koja nije niti tesbih niti tenzih, niti cisti antropomorfizam niti puka apstrakcija, vec nesto izmedu. Prihvatio je doktrinu atomizma koja je postala temeljem njegove misli, no odbacio je pretjerano koristenje razuma u diskusijama o vjerskim pitanjima. Nas- tojao je iznaci ravnotezu izmedu mu'tezilija i ljudi hadisa i sunneta, poput hanbelija, koji su se protivili bilo kojem obliku koristenja razuma u vjerskim pitanjima. Ebu'l-Hasan el-Es'ari bio je safija i ubrzo je medu njima stekao veliki broj sljedbenika. Napisao je znacajan broj vaznih knjiga koje su postale temelj esarijskog kelama, poput one Kitabu'l-ibaneh Knjiga tumacenja. On je takoder sastavio i opsezno djelo o stavovima raznorodnih islamskih skola i sekta nazvano Meqalatu'l-islamijjiin Doktrine muslimana. Bio je plodonosan pisac i snazna licnost koja je izmijenila teolosku scenu i uspostavio es'arizam kao sredisnju teolosku skolu koja je zamijenila mu'tazelijsku skolu, u sunnijskom svijetu. El-Es'ari je imao sljedbenika u svom studentu Ebu Bekru el- Baqillaniju, koji je dalje prosirio njegovo ucenje u Bagdadu i koji je, poput svog ucitelja, pokazivao veliki interes za islamsku politicku misao te odnos koji vlada izmedu halife i serijata, ed-din we'd- dewleh, odnosno vjere i drzave. Pa ipak, sve do petog stoljeca po Hidzri, utjecaj je es'arija ostao ogranicen na safijski krug. U to se vrijeme, u Horasanu, javlja ono sto je poznato kao nova skola kelama kelamu'l- mute'ekhkhirin koju je utemeljio Imamu'l-Haremejn el- Dzuwejni, autor djela Kitabu'el-irsad Knjiga upute , te osobito njegov student, veliki ucenjak i sufija Ebu Hamid Mu- hammed El-Gazali. U svom djelu El- Iqtisad fi'l-i'tiqad kao i u nekim drugim djelima, El-Gazali je univerzalizirao ucenja es'arizma dajuci im siru filozofsku dimenziju i prosirujuci ih izvan granica safijskog svijeta. Nakon njega, kelamu'l-mute'ekhkhirin ili novi kelam elab- orirano se razvijao sve do osmog stoljeca po Hidzri, zahvaljujuci djelovanju licnosti poput Fahruddina er-Razija, Adud- dina el-ldzija, Mir Seyyida Serifa el- Dzurdzanija i Sa'dud- dina et-Taftazanija. Oni su stvorili filozofski kelam razude- nih okvira koji se i danas poducava na glavnim sveucilistima, poput onog u El-Ezheru u Kairu, Zejtunijji u Tunisu i ostalim velikim centrima klasicnog islamskog ucenja. Es'ari- zam je, naime, ostao najdominantnijom formom kelama u sunnijskom svijetu sve do modernog vremena tako da i danas studenti islamskih klasicnih disciplina iscitavaju brojne rasprave i pisu sazetke vjerskih djela ranih stoljeca. Bez obzira na dominantan utjecaj es'arizma, razvila se, takoder, i stanovita hanefijska forma kelama povezana s imenima El-Maturidija i El-Tahawija koji su i danas popularni u odredenim krugovima, osobito u Horasanu i Egiptu. No, ipak je utjecaj es'arizma uveliko premasivao onaj i matu- ridizma i tahawizma. Naravno, utjecaj es'arizma nije bio potpun, u smislu da su se odredeni islamski mislioci, osobito hanbelije, suprotstavljali svakom vidu kelama i bili kriticki raspolozeni i prema es'arizmu. No, u onoj mjeri u kojoj se kelam ucio i sirio u sunnijskom dijelu islamskog svijeta, moze se reci da je u njemu dominirao utjecaj djela El-Es'arija. U trinaestom stoljecu islama javlja se u Egiptu znacajan broj vjerskih mislilaca, medu kojima su najznacajniji Dzema- luddin el-Afgani i Muhammed Abduhu, koji su pokusali ozivjeti kelam i izvesti ga izvan njegova starog kalufa, iznoseci neke nove teze i nastojeci pronaci rjesenje za neke probleme koje je pred islam postavila suvremena civilizacija. Potom su pitanju osobito znacajna djela Abduhua, osobito njegov Risaletu't-tewhid Poslanica o Jedinosti u kojem je pokusao krenuti novim putem u ozivljavanju kalama, mnogo snaznije naglasavajuci upotrebu razuma pristajuci uz zapadnjacku znanost i ozivljavajuci odredene teze mutezilija koje su na stanovit nacin jos dugo dominirale. On, kao i vecina suvremenih naucnika kelama, nije bio znacajnije privucen prirodnom filozofijom es'arizma i uglavnom je na glasavao elemente vjerske i moraine prirode sadrzane u es'arijskom ucenju. Stavise, u posljednjih stotinu godina, velikje broj muslimanskih ucenjaka i mislilaca nastojao doprinijeti stvaranju onog sto bi se moglo nazvati novim Kelamom, medu kojima se osobito isticao Muhammed Iqbal, porijeklom iz Indije, odnosno kasnije Pakistana ciji je on, u stanovitom smislu, bio i utemeljitelj i cija knjiga Obnova vjerske misli u islamu predstavlja pokusaj formuliranja suvremene islamske vjerske misli. Siijski kelam Sto se tice siijskog kelama, ismailijski oblik siizma razvio je svoj kelam rano u islamskoj povijesti te se vec u trecem i cetvrtom stoljecu od pojave islama nailazi na pojavu znacajnih tekstova iz podrucja ismailijskog kelama, cija se pojava otada nastavlja stoljecima. Ovaj oblik kelama razvio je svoje vrlo zasebne doktrine koje se ticu odnosa izmedu Poslanika i imama, vanjskih i unutrasnjih znacenja Objave, ciklusa poslanstva, imameta kao i ostala, izrazito ismailijska ucenja. Nakon pocetka vladavine Fatimija u Egiptu, Kairo je postao centar ismailijske teoloske aktivnosti, a Horasan u Perziji njihov drugi znacajni centar. Najveci broj ismailijskih teologa bili su takoder i filozofi. Kljucne licnosti medu njima, poput Ebu Hatima er-Razija, Hamiduddina el-Kirmanija i Nasir-i Khusrewija, treba istovremeno smatrati i teolozima i filozofima. Nakon ponovnog budenja Alamuta u Perziji i pada fatimijskog hilafeta, razvile su se dvije razlicite skole ismailijske misli - jedna u Jemenu, koje je vjerno slijedila stariju fatimijsku skolu, i druga u i oko Alamuta, revolucionarnijeg karaktera, no koja je postepno vodila sufizmu. Obje su skole stvarale znacajna teoloska djela da bi se konacno smjestile u Indiji koja ce, u toku posljednja dva stoljeca, biti centar ismailizma. Duodecimalni siizam si'izam dvanaesterice imama najveci dio svoje rane vjerske aktivnosti posvetio je oblastima hadisa i kur'anskog komentara i tek se u sedmom stoljecu po Hidzri razvio sistematizirani siijski kelam kroz djelovanje Nasiruddina et-Tusija. Ovo se cini vrlo neobicnim s obzirom na cinjenicu da je Nasiruddin bio jedan od najvecih astronoma i matematicara koji su ikada zivjeli i ovo je mozda jedini primjer u povijesti vjera svijeta da je jedan veliki matema- ticar ujedno i teolog takvog profila. Nakon Nasiruddina, koji je napisao djelo Kitabu'et-tedzrid Knjiga oslobadanja , najznacajnije djelo duodecimalnog si'izma, javlja se veliki broj ucenjaka koji su slijedili njegovu misao, osobito njegov neposredni student 'Allameh el-Hilliju. Uz to, ova se aktivnost nastavila i u safavidskom periodu u Perziji kada su licnosti poput Abdurrezzaka Lahidzija napisale znacajan broj vaznih teoloskih djela. Postojale su, takoder, kroza stoljeca i izmjene iskustva izmedu kelama iz sunnijskog i siijskog svijeta. Postojale su, cak, i licnosti poput Dzelaluddina ed-Dewanija koji je sastavio rasprave iz podrucja kelama i koje su pripadale skoli kasnog es'arizma kao i siizma. Naime, ne samo da su postojale ceste izmjene stavova, vec je povremeno dolazilo i do izravnih rasprava izmedu ucenjaka dviju vodecih grupa unutar islamske zajednice. Sve do danas, tradicija kelama predstavlja znacajan aspekt islamske intelektualne tradicije. Mada su mnogi muslimanski mislioci ovog stoljeca usmjerili svoju paznju islamskoj politickoj misli, serijatu, pravnim pitanjima, nauci te izazovima koje Zapad namece islamskom svijetu, tradicija kelama u islamu ostaje bez sumnje jednim od kljucnih vidova intelektualnog naslijeda islamske civilizacije iz koje se i danas nadahnjuju mnogi vjerski mislioci. Uz to, da bi se spoznala bogata tradicija vjerske misli koja je postojala u islamskoj civilizaciji, mora se uzeti u obzir postojanje vise od 1300 godina stare teoloske misli, koja je zapocela u drugom islamskom stoljecu i koja traje sve do danas. Filozofija Poslanik je savjetovao muslimanima da tragaju za znanjem gdje god je to moguce, pa bilo ono i u dalekoj Kini, kako navodi i poznati hadis: Tragajte za znanjem pa cak i u Kini. Postoji takoder i kazivanje koje se pripisuje Aliju ibni Ebi Talibu prema kojem treba voditi racuna o onome sto je receno, a ne o onome ko je to rekao. Uz naglasak koji se u Kur'anu i hadisu pridaje stjecanju znanja kao i kroz primjer koji su pruzili rani ashabi, muslimani su nastojali razumjeti svaku formu znanja s kojom bi se susreli. Upravo zbog sudbonosnog sirenja islama i izvan Arabijskog poluotoka na prostor Perzijskog Carstva, odredenih istocnih provincija Bizanta i Sjeverne Afrike, znanje s kojim su muslimani bili suoceni ukljucivalo je cjelokupno naslijede atenske grcke filozofije i znanosti; filozofije i znanosti Aleksandrije kao i intelektualno iskustvo Perzije i, do odredenog stepena, Indije te, cak, Kine. U drevnom svijetu, filozofija i znanost nisu bile odvojene. Mnogi su od najvecih naucnika, poput Aristotela, bili ujedno i vodeci filozofi. Muslimani su, tako, nastojali ra- zumjeti zatecenu, razviti vlastitu filozofiju i znanost kao i prihvatiti izazov svih raznorodnih formi znanja, ukljucujuci i filozofiju i nauku s kojom su bili suoceni, ne odvajajuci jednu od druge. Muslimani nisu imali nikakav izvanjski razlog za prevodenje djela stranog porijekla na arapski jezik. Razlog za to nije bio niti politicke, niti ekonomske, niti vojne prirode. Nije takoder postojao nikakav izvanjski vjerski pritisak za prevodenjem tin djela. Razlog za to proistekao je iz strukture samoga islama, tacnije - iz islamskog naglasavanja vaznosti znanja kao i cinjenice da se islam smatrao posljednjom vjerom objavljenom covjecanstvu i nasljednikom svih ranijih objava i svih oblika znanja koji su potvrdivali princip et-tewhida, Bozije Jedinosti. Cim su uspostavili temelje islamskog drustva, muslimani su, s obzirom na postojanje tih ranijih, islamu prihvatljivih ucenja, odmah svoju pozornost usmjerili prevodenju stranih tekstova, a koji se ticu razlicitih oblasti znanja. Najveci broj prijevoda bio je s grckog jezika, no postojali su i prijevodi sa sirijskog, pahlevija, sanskrita te, u par navrata, i s nabatejskog i latinskog jezika. Ti su gradovi, poput Antiohije, Edesse, Harrana i Dzundisapura, postali dijelom Daru'l-islama.